Sva Priroda hram je gdje stupovi živi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz šume simbola čovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima živi.
K'o odjeci kad se iz daleka spoje
U jedinstvo mračno, duboko bez kraja,
Silno poput noći i sunčeva sjaja,
Dozivlju se zvuci, mirisi i boje.
Jedini mirisi su ko put dječja svježi,
Slatki k'o oboa, k'o polja zeleni,
- Drugi od sveg jači, bujni iskvareni,
Kao stvar se šire što u beskraj bježi:
Mošuš, ambra, tamjan te izmirna plave
Ćutila i dušu, ushite im slave.
Charles Baudelaire
(Preveo: Z. Mrkonjić)
(drugi prijevod)
Veze
Priroda je hram gdje mutne riječi sleću
Sa stubova živih ponekad, a dolje
ko kroz šumu ide čovjek kroz simbole
ma što ga putem prisnim pogledima sreću.
Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svjetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.
Neki su mirisi ko put dječija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
- drugi iskvareni, pobjednički, teži,
što u beskraj prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji pjeva zanos čula nam i duha.
Sa stubova živih ponekad, a dolje
ko kroz šumu ide čovjek kroz simbole
ma što ga putem prisnim pogledima sreću.
Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svjetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.
Neki su mirisi ko put dječija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
- drugi iskvareni, pobjednički, teži,
što u beskraj prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji pjeva zanos čula nam i duha.
0 comments:
Objavi komentar