Evo ljupko veče, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka nečujno se šulja;
Ko ložnica velja nebo se zatvara,
A čovjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
O prijazno veče, željkuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i bolni -
"Radili smo danas!" - veče melem nosi
Duša koja trpi i počinak prosi,
Starcu učenjaku kome vjeđe teže,
I radniku svakom koji trudan liježe.
U zraku, međutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
Ko mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krči sebi put potajni,
Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni;
Rijući po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Čovjeka siše.
Odsvakud se čuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gdje kost užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što noću za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut će radu:
Provalit će vrata i opljačkati kase
Da požive malo, odjenu metrese.
Saberi se, dušo, u tom teškom času
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je čas kad patnje bolesnih su ljuće
Mračana Noć ih davi i u ponoć vuče
- u bezdanu jamu, zajedničku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više neće uveče kraj vatre
Sa voljenom dušum da sjede i snatre.
A koliki nisu osjetili nikad
Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!
Charles Baudelaire
0 comments:
Objavi komentar