Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
Drže ih ko vesla postiđeno, čedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.

Charles Baudelaire

Stupaju preda mnom Oči pune bljeska,
Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori;
To su moja braća, dva brata nebeska,
Lijuć mi u oči oganj nesagoriv.

Štite me od grijeha i nesreće druge,
Korake mi vode po stazama Lijepog;
Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge;
Toj buktinji živoj pokoran sam slijepo.

O, prekrasne Oči, blistate ko svijeće
Kad mistični sjaj im usred dana gori;
Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće;

Dok one Smrt slave, vi pjevate Zori;
Stupate, pojući buđenje u meni,
Zvijezde čiji plamen sunce ne zasjeni!

Charles Baudelaire

Neobični pogled neke lijepe žene
Koji klizi k nama kao zračak bijeli
Što ga vižljast mjesec po jezeru preli
Da u njemu kupa čari raznježene;

Ni posljednji novčić u ruci igrača;
Razvratnički cjelov Adeline ružne;
Ni zvuci muzike opojne i tužne,
Slične udaljenom vrisku ljudskog plača,

Sve to nije ravno, o duboka flašo,
Melemu što u tvom trbuhu sam našo
Da njim srce taži kakav pjesnik dični;

Ti mu liješ život, nadu davnih dana,
- I ponos, to blago vječnih sirotana,
Što nas čini da smo bogovima slični!

Charles Baudelaire

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!

Charles Baudelaire

Evo ljupko veče, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka nečujno se šulja;
Ko ložnica velja nebo se zatvara,
A čovjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
O prijazno veče, željkuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i bolni -
"Radili smo danas!" - veče melem nosi
Duša koja trpi i počinak prosi,
Starcu učenjaku kome vjeđe teže,
I radniku svakom koji trudan liježe.

U zraku, međutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
Ko mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krči sebi put potajni,
Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni;

Rijući po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Čovjeka siše.
Odsvakud se čuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gdje kost užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što noću za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut će radu:
Provalit će vrata i opljačkati kase
Da požive malo, odjenu metrese.

Saberi se, dušo, u tom teškom času
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je čas kad patnje bolesnih su ljuće
Mračana Noć ih davi i u ponoć vuče
- u bezdanu jamu, zajedničku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više neće uveče kraj vatre
Sa voljenom dušum da sjede i snatre.

A koliki nisu osjetili nikad
Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!

Charles Baudelaire

Veze

Sva Priroda hram je gdje stupovi živi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz šume simbola čovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima živi.

K'o odjeci kad se iz daleka spoje
U jedinstvo mračno, duboko bez kraja,
Silno poput noći i sunčeva sjaja,
Dozivlju se zvuci, mirisi i boje.

Jedini mirisi su ko put dječja svježi,
Slatki k'o oboa, k'o polja zeleni,
- Drugi od sveg jači, bujni iskvareni,

Kao stvar se šire što u beskraj bježi:
Mošuš, ambra, tamjan te izmirna plave
Ćutila i dušu, ushite im slave.

Charles Baudelaire
(Preveo: Z. Mrkonjić)



(drugi prijevod)

Veze

Priroda je hram gdje mutne riječi sleću
Sa stubova živih ponekad, a dolje
ko kroz šumu ide čovjek kroz simbole
ma što ga putem prisnim pogledima sreću.

Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svjetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.

Neki su mirisi ko put dječija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
- drugi iskvareni, pobjednički, teži,

što u beskraj prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji pjeva zanos čula nam i duha.

Charles Baudelaire

Kol'ko još puta da ti, uz zvuk praporaca,
poljubim nisko čelo, mutno izobličenje?
Da pogodim u metu, to tajno odrečenje,
koliko, moj tobolče, da strijela još pobacam?

Spletkama oštroumnim istrošit ćemo duše
i mnoge ćemo teške skele da porušimo
pijre nego što Stvorenje veliko ugledamo
za kojim nas paklena želja i jecaj guše.

Neki još ne vidješe Idola za života,
kipari koje prati prokletstvo i sramota
te hode tukući se u čelo i u grudi,

a nada im je, mračni Kapitol, samo ovo:
da će im Smrt, lebdeći ko neko sunce novo,
pupoljke mozga jednom u cvijeće da razbudi!

Charles Baudelaire

Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

Charles Baudelaire

(Preveo: Jurević)

Mladost mi je bila mračna nepogoda
koju samo katkad sunce bljeskom probi,
i u mojem vrtu sad je malo ploda,
kad nakon oluje osta u grdobi.

Evo već se jesen mojih misli šunja;
sad motiku i grablje tražim, radi truda
da izravnaim zemlju plavu, punu mulja,
gdje ko rijeke velike jame zjape svuda.

No da li će cvijeće novo koje sanjam
do mistične hrane životne doći?
korjenom u zemlju pustu da uranja,

O boli! To vrijeme život jede, mrvi,
i dušman mračni što nam srca glođe
raste snažan mlazom istekle nam krvi.

Charles Baudelaire

Gorko je i slatko u duge zimske noći
Slušat kad ti glava pokraj vatre klone,
Sjećanja, što iz daljine će doći,
Na zvona glas, kad negdje usred magle zvone.

Sretna li zvona što tako snažna glasa,
Već staro, al bodro, još velju snagu krije,
I, vjerno, svoj poklič šalje ko znak spasa,
Vojniku slično staru, što na straži bdije.

No moja je duša napukla, pa kada
Ispunit bi htjela pjesmom noći hladne,
O, kako se često dešava da tada

Glas joj hropcu sliči ranjena vojnika,
Do krvave mlake kad napušten padne,
Izdišuć, bez kretnje, pod hrpom ranjenika.

Charles Baudelaire

(Preveo: Gamulin)

Čitaoče, reci, udahnu li kada
Zrak crkve starinske, gdje se tamjan vije?
S nasladom, polako, da l' uskrsnu kada
Dah mošusa starog, što torbica krije?
Zanosom dubokim opaja nas lako
Sjaj minulih dana, kad obasja zjene!
Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se tako
Nadvija i srče pelud uspomene.

Njena teška kosa mirisa je puna,
Iz nje vonj divljine vio se i peo
kao tamjan loga i omame veo.

A iz haljine njene od meka baršuna,
Što mladošću nagom natopljena sva je,
Hlapio se miris krzna u odaje.

Charles Baudelaire

Ko san od kamena lijepa, o smrtnici!
Grudima svojim već svakoga izranih,
I ljubavlju vječnom i nijemom za njih,
Ko tvari nekom izgaraju pjesnici.

Modrinom kraljujem, sfinga neshvaćena,
Put mi je labuda, a srce od snijega,
Mrzim svaku kretnju htijenja i bijega,
Nikad nasmijana, nikad napaćena.

Preda mnom pjesnici provode sve noći
I dane, da vide ponosno mi lice,
Jer nema spomenika ravnih mojoj moći;

Ja ih ožaravam poput ljubavnice,
Čistim zrcalima od ljepše stvarnosti,
Ocima svojim, što sjaju u vječnosti!

Charles Baudelaire

(Preveo: Robić)

Večeras luna snije još tromije no prije,
Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,
Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:

Na glatkome satenu tih mekanih lavina,
Zamiruć ko da ljubav snubi i svijest gubi,
Očima bludi iznad vizija, bjelina,
Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir ljubi.

Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom
Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,
Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,

Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,
Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,
I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.

Charles Baudelaire

Ulica je zaglušna vrištala oko mene.
Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,
Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
Pridizaše, njihaše skutove svoje;

Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.
A ja se napajah, u grču osobenjaka,
Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

Jedna munja? a zatim noć! - Trenutna prelesti
S čijeg pogleda namah novim životom dišem,
Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?

Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!
Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,
Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala!

Charles Baudelaire

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Charles Baudelaire

Stižeš li sa neba il iz vječnih tama?
Tvoj pogled, božanstven i ispunjen tminom,
Ljepoto! I dobro i zlo nosi nama,
Pa te zato mnogi porede sa vinom.

U tvom oku sunce ulazi i sviće;
Ko olujno nebo ti odišeš zrakom;
Usne ti amfora, a poljupci piće
Što heroje slabi, djecu čini jakom.

Iz bezdana kroči il sa zvjezde pade?
Uz tvoj skut se Udes moto ko pseto;
Nasumice rasipaš radost i jade,
Vladajući nad svim, nehajna za sve to.

Po mrtvima gaziš i rugaš se njima;
Pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,
A Porok, taj dragulj najdraži međ svima,
Po stomaku tvome zaljubljeno cupka.

Ožareni smrtnik leti tvojim tragom,
Svjetiljko, i kliče: Blagoslov tom plamu!
Dahtavi ljubavnik povijen pod dragom
Sliči smrtniku što miluje jamu.

Sa nebesa ili iz pakla, zar je bitno,
Ljepoto! grdobo grozna i prokleta!
Ako mi tvoj pogled, osmjeh i sve čari
Šire vrata dosad nepoznatog Svijeta!

Bog ili Vrag? Anđeo ili Sirena,
Zar je bitno, činiš li - o, mirise, sjaju,
Svilooka vilo, kraljice ljubljena! -
Svijet manje odvratnim dok nam dani traju!

Charles Baudelaire

Kad ćeš ti da spavaš, ljepotice mračna,
Na dnu spomenlka od crna mramora,
Pa ti stan i krevet budu jama plačna
Od kiše i rupa tijesna, bez otvora;

Kad će kamen - tišteć plašljive ti grudi
I bokove koji za mekoću znaju -
Pr'ječit srcu tvome da se, želeć, budi,
A nozi da trči putem, k Dogođaju:

Grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne
(Raka razumije pjesnika), u vajne
Noći bez sna, mr'jet će: ťda l' ti vr'jedi sade,

Kurtizano jadna, što ne upoznade
Za čim mrtvi plaču?" - I na te crv će sjesti,
i kožu ti točit ko grižnja savjesti.

Charles Baudelaire

(Preveo: Vladimir Nazor)

Kolijevka je moja do knjižnice bila,
Uz Babilon tamni romana i basni,
Gdje se mudrost Grka i Latina krila
Pod pokrovom praha. Čuh dva zova jasna;

Prvi glas mi reče, lukav, pun krepčine:
"Ova zemlja sva je poslastica sjajna,
Tek ti mogu dati iste veličine,
Naslada bi tvoja bila tad beskrajna!"

A drugi mi šanu: "Dođi na put snova,
Put, što onkraj međa u neznano vodi!"
Glas brujaše strasno kao huj vjetrova
Na obali mora. Tko zna gdje se rodi;

Sluh mi slatkom jezom opi i zarobi.
- "Idem, slatki glasu!" - rekoh. Od tog časa
Jao! - ranu nosim i prokletstvo kobi.
U najcrnjem mraku, iza svih ukrasa

Beskrajnog života, vječnog bitisanja
Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu,
- Zanesena žrtva vidovitih sanja -
Penjem se, dok zmije obuću mi grizu.

Otada mi duša tako nježno voli
- Ko proroci drevni - pustoš i pužinu.
Na gozbama plačem, smijem se u boli
I nađem slačinu u najgorčem vinu.

Zbilja često za me lik opsjene ima,
Žeđ me za visinom u jaruge baca,
Ali Glas me tješi: "Ostaj vjeran snima,
Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!"

Charles Baudelaire

(Preveo: Jurević)

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone - meštra prepredena -
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.

Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.

Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me! - il prokleta budi!

Charles Baudelaire

Kad sklopljenih vjeđa u jesenje veče
Pijem žudno miris tvojih vrelih grudi,
Na žale blaženstva duša mi odbludi,
U slap žitkog sunca, što sveudilj teče.

To je otok sneni kojem zemlja daje
Drveće prebujno, rujno sočno voće;
Vitki snažni momci tu plandujuč kroče,
A oči se žena razdragano sjaje.

Odmamljen daleko dahom iz njedara,
Gledam luku punu klonulih jedara
I trudnih brodova od prošle oluje.

A vonj tamarida, što pline od žara,
Draškajuć nosnice, dok lahori struje,
U meni se miješa s pjevanjem mornara.

Charles Baudelaire