Kol'ko još puta da ti, uz zvuk praporaca,
poljubim nisko čelo, mutno izobličenje?
Da pogodim u metu, to tajno odrečenje,
koliko, moj tobolče, da strijela još pobacam?
Spletkama oštroumnim istrošit ćemo duše
i mnoge ćemo teške skele da porušimo
pijre nego što Stvorenje veliko ugledamo
za kojim nas paklena želja i jecaj guše.
Neki još ne vidješe Idola za života,
kipari koje prati prokletstvo i sramota
te hode tukući se u čelo i u grudi,
a nada im je, mračni Kapitol, samo ovo:
da će im Smrt, lebdeći ko neko sunce novo,
pupoljke mozga jednom u cvijeće da razbudi!
Charles Baudelaire
0 comments:
Objavi komentar