Završivši svoje zemaljske posle, zaputio se naš Tadija u Nezabilježeno, Neizrecivo Nepoznato. Stigao je učiniti mnogo, bilo mu je dano da zaokruži svoj život i svoje djelo, da se gotovo do posljednjeg dana brine za svoje riječi, za svoje knjige, za uspomene i nadanja. Iznimno dug život bio je praćen još iznimnijom memorijom i rijetkim skrupulama, nesvakidašnjim marom i neusporedivom sabranošću. Družiti se s njime bila je prava povlastica, jer mnogo je znao i na prikladan način to prenosio, izražavao se na način istodobno odlučan i samopodrugljiv, govorio u jasnim, lijepo ritmiziranim rečenicama, a opet ostavljao mjesta dvosmislicama i slutnjama, da ne kažemo sumnjama…
Oni vještiji memoarskoj evokaciji ispričat će anegdote iz mnogih susreta, drugi spremniji za povijesne prosudbe lakše će odrediti Tadijanovićevo mjesto u sustavu hrvatske književnosti. Bio sam razmjerno često uz njega i s njim, pročitao valjda sve što je on napisao i pratio djelovanje suputnika mu i suvremenika, pa ipak se ne osjećam najpozvanijim kazati nešto definitivnije i prikladno za rastanak s dragom osobom i neosporno velikim pjesnikom. Pisao sam o njemu u mnogo navrata, govorio još češće, ali pred činjenicom završetka i kraja života što je čini se protegnut s onu stranu ljudskih mjerila ostajem bez čvršćih uporišta. Dobro nam je Tadija govorio: »Lako vama dok imate mene«, misleći kako smo u sjeni njegove velike dobi svi još mladi i pomalo zaštićeni. Sada, kad njega nema – kako je to izgovorio ili podrazumijevao u mnogim stihovima – svijet se, dakako, nije naočigled izmijenio, ali nama koji smo ga poznavali nestao je utješni primjer ustrajanja u trajanju, predanosti u poslu, pouzdanja u vokaciji, upornosti u bavljenju vlastitim i tuđim tekstovima.
Pjesnik Dragutin Tadijanović međutim nije tjelesnim nestankom ozbiljno ugrožen. Ono što je investirao u svoje pjesme i prozu, ono što je uložio u papire i knjige ima sve razloge da nastavi živjeti u drugima, u čitateljskim reakcijama, u kritičkim interpretacijama, u mnogonaraštajnim reinkarnacijama. Kao da je Tadijina poezija već prošla i kušnje oscilacija ukusa, kao da je odoljela mnogim stilskim i epohalnim mijenama, kao da je projektivno već u izvanvremenskim protegama, s onu stranu bilo kakve aktualnosti i efemernosti. Koliko god njegov opus bio neosporno cjelovit, od komada, od prepoznatljiva osobnoga glasa, tako je isto, na svoj način, i morfološki bogat, širokih amplituda, čak neočekivanih problemskih raspona.
Neobičnost je Tadijanovićeva pjeva u prirodnosti, elementarnosti, jednostavnosti, u tome što su mu motivi tradicionalni i konvencionalni (ljubav, smrt, doživljaj prirode, društveni odnosi), u intonaciji koja uvijek ima autobiografsko pokriće i prepoznatljive vremenske i prostorne koordinate. Neobičnost je, dakle, u posvemašnjoj običnosti, u tome što se bez straha od banalnosti kreće utrtim stazama, klasičnim stoljetnim putanjama iskrena individualnog svjedočenja i zadivljenosti pred prvim i zadnjim pojavama. Dok se poezija većine njegovih pjevidruga trudila udaljiti od općih mjesta i potrošenih simbola, on je i dalje ustrajavao na arhetipskim situacijama i na običnim, bezazlenim riječima kao uvjetu komunikativnosti.
Jasno, njegova naravnost nipošto nije bila puka površna maska ili, nedajbože, varka za naivne. Tadijanovićevo služenje svima znanim poetičnim rekvizitima bilo je samosvjesno, jer je putem općenite denotativne razine uspijevao plasirati i nekoliko slojeva dubljih i raznovrsnih konotacija. On pritom nije iznevjeravao čitatelja koji bi zastao na primljenoj informaciji ili primarnoj senzaciji, no u znalačkom ritmu i u suzdržanoj gesti ili u biranu leksiku gotovo uvijek je bilo upućivanja na otajna značenja, ako ne i humornoga namigivanja ili pak skeptična zaključivanja o mogućnostima govora uopće.
Dakle, u Tadijanovićevim uspjelim stihovima zbivalo se čudo preobrazbe običnoga u onostrano. Svatko je čitajući ih mogao participirati u ideji da ono što i sam proživljava može imati i ima neki dodatni smisao i značenje, jer je Tadijanović na svojem primjeru, baš alkemijski, pretvarao u zlato stvari načinjene od blata, davao kompenzativnu projekciju nedaćama, patnjama, strahovima. Premda je svoje pjesme precizno signirao, datirao i locirao (verificirajući im na taj način dnevničku funkciju i životnu autentičnost), kao malokomu bilo mu je stalo do dijakronije i anakroničnosti (kao uvjetu i obećanju svevremenosti). U brojnim njegovim kompozicijama (a usudio bih se reći: i poetskim konstrukcijama) preklapaju se i prožimaju različita razdoblja; ne samo što su uspomene redovito integrirane u tok zbivanja, u narativni kontinuum, nego je odmah uračunata i budućnosna optika (pomalo u duhu Vergilijeve natuknice forsan et haec olim meminisse iuvabit).
Dovoljno se u tu svrhu prisjetiti pjesme Kad mene više ne bude, koja nam prigodno mora ovih dana posebno pasti na pamet, pa osjetiti znalačko poigravanje različitim temporalnim registrima: prejudicirajući taj ionako neizbježni trenutak vlastita nestanka lirski subjekt iskazuje buduća zbivanja za koje ima potvrdu jedino u prethodno doživljenom iskustvu, pa su ona već takoreći historizirana. S druge strane podrugljivo govori o mladim ljubavnicima koji će se i tada voljeti »kao što se prije njih / nikada nije volio nitko«; dakle ljubav tobože nadmašuje sva ograničenja vremenitosti. Konačno, pjesma se metatekstualno okreće sebi samoj, jer se samosvjesno proglašava parametrom erotskog senzibiliteta i doživljajnosti.
Sklona kritika odavno je prepoznala bogatstvo i raspone Tadijanovićeva izraza, a osobito njegovu paradoksalnu spregu običnosti i posvećenosti, pozlaćenosti, odnosno kompleksnu strategiju vremenskih planova. Nikad nisam propuštao podsjetiti na nezaboravne oksimoronske formulacije kao što je Frangešova neprolaznost prolaznosti (u kojoj je kongenijalno naznačen dinamizam aktualiteta na djelu i sublimacije in spe) ili kao što je Šoljanova stilizirana spontanost (gdje se logično pridaje vrijednost naporu s kojim se postiže dojam lakoće i neliterarnosti).
S obzirom da sam se kritički počeo baviti Tadijanovićem nakon što je on već odavno apsolvirao dane djetinjstva i liriku nadahnutu ruralnim motivima (pa i socijalnim urbanim temama), veću sam pozornost posvećivao njegovim pjesmama i knjigama nastalima posljednjih desetljeća njegova života. Ne niječući čistoću i klasičnost njegovih ostvarenja nastalih prije Drugoga svjetskog rata, osobito me privlačila faza kasnih plodova, potpune zrelosti i naginjanja nad (vlastitu i tuđu) poeziju kao supstrat stvaralačke refleksije. Poput nekolicine vršnjaka, od Ante Stamaća, koji je skovao sintagmu »Zbogom, Rastušje!« i Zvonimira Mrkonjića, koji je ukazao na recentnu poticajnost Tadijina modela, ili od Željke Čorak, koja je metonimijom Amarcorda pokrila vremensku protežnost i melankoličnu razvedenost opusa, i Luka Paljetka, koji je metaforom-personifikacijom hrasta počastio snagu i integritet autora – meni je također palo u zadatak čitati Tadijanovićevo pjesništvo u kontekstu suvremenih nam poetika i opredjeljenja, određivati njegovo mjesto na podlozi izmijenjenih premisa, ne samo čitave druge polovice nego i konca dvadesetoga stoljeća.
Smatram da je Tadijanovićevo pjesništvo jedinstveni fenomen, jer se gotovo podjednako snažno potvrdilo u sasvim različitim uvjetima i prilikama recepcije. Ako je u dvadesetim i tridesetim godinama protekloga vijeka ono, možda najodređenije, označilo prodor svakidašnjega govora i slobodnoga stiha u hrvatsku poeziju, u sedamdesetim i osamdesetim godinama, pri kraju milenija, predstavljalo je pak primjere pjesništva pjesništva, eruditske i samoispitujuće kombinatorike o šansama i dosezima govorenja. A pritom Tadijanović nije prešao u falset niti je porekao svoju jasnoću, logičnost i puninu oblikovanja.
U vrednovanju Tadijanovićeva bogate amplitude nemali sam orijentir nalazio i u njegovu doživljaju krize, šutnje, nemoći pisanja. Uvjeren sam da njegov domet u zrelijoj dobi ne bi bio tako uvjerljiv da nije proživio kušnju gubitka motivacije i nadahnuća između kasnih tridesetih i ranih pedesetih godina. Tu cezuru nije uvjetovao jedino rat, nego i vlastiti rast u dubinu. »Elegija o pjesniku koji nije dugo godina pjevao« znači raskid s bogomdanom prvotnošću, razlaz s odveć uskom vezanošću za zemlju, građenje ili sađenje na ugaru što ga ostavi pepeo srca. Uz podrazumijevanu metafiziku javila se metalirika, ostajući i dalje svoj preokrenuo je neke pretpostavke pisanja. Spominjao sam klepsidru, uspoređujući pjesnikov obrat nakon pedesete kao izmijenjeno usmjerenje, ali načinjeno od istog pijeska, iste vlastite tvari, iste sintakse i ritmike.
Tadijanoviću, koji se duhovno već družio s Leopardijem i Hölderlinom, Novalisom i Rilkeom, Traklom i Lorcom, a dakako i sa Šopom, Ivaniševićem, Kaštelanom, Šoljanom, Ivančanom, nije teško palo što ga vidimo ponešto izmijenjena. Dapače, kao da je stimulirao čitanja u novom ključu, svjestan kako će nastaviti živjeti u svojim knjigama razmjerno s novim iskustvima tumačenja. Razgovori s njime uvijek su otkrivali neobične aspekte i fasete njegova lika, iza prividne autoritarnosti i dosegnute olimpijske klasičnosti ukazivale su se ne samo pukotine obične ljudske osjetljivosti nego i prodori autentične poetske otvorenosti, prava i slobode da se okuša Neznano.
Gubitak neposredna živog kontakta preostaje nam pokušati nadoknaditi čitanjem, ulaženjem u stranice i cjeline što nam ih je pjesnik ostavio (ali i one što nam ih je tekstolog priredio, jer se i u njima otkriva demijurg). Iz nedavno ponovljena, makar prigodom izazvanoga, obraćanja Tadijanovićevim knjigama nazirem brojne potencijalne smjerove interpretacije kojima nisam umio ili se nisam usudio krenuti. Zahvalnost za prijateljstvo riječi, pa i za prijateljsku naklonost u empiriji, moći ćemo iskazati nezaboravom, a uzvratiti jedino čitateljskom vjernošću.
Tonko Maroević
Vijenac, br. 348., 5. srpnja 2007.
0 comments:
Objavi komentar