Moje srce još i sad, Marijo,
Kada te vidim gdje mi u susret dolaziš,
Moje srce zbog tebe naglo zakuca.

Budi mi sklona, molim te, Marijo,
I nemoj mi srce odjednom zgaziti:
Gazi ga malo-pomalo, kao i dosada.

A ja ću se smijati, i smijati,
Kao što sam se i večeras smijao.

A i ti se smij, Marijo,
I gazi srce moje!

Dragutin Tadijanović

Krilati konj ulicom juri,
I njišti, i kopitom lupa o pločnik.
Ljudi se čude: Otkuda konj?
Odakle krilati konj?
A djeca viču, od radosti kliču:
Gledajte, krilati konj!
A krilati konj ulicom njišti,
I juri, vijori mu griva.
Najednom spazi gdje mu prilazi
Sa svojom ljubljenom pjesnik,
Pa se upropanj digne i – stane.
A svi se čude: Otkuda konj?
Odakle krilati konj?
Zar nitko to ne zna, zar nitko?

Dragutin Tadijanović

Svjetiljka ljubavi
koju sam čitavi svoj vijek
nosio u rukama
pazeći pomno
da je ne ugasi ledena kiša
il nenadani vjetar
dogorijeva pomno
ali još uvijek osvjetljuje
moje lice i lica prijatelja
s tamnim sjenama
što nam se smješkaju potiho
a mi nećemo da ih vidimo
nego bez prestanka
svaki pred svojim očima
gleda u tajnosti
kako iščezava i nestaje
u nepoznatoj daljini
zlatna svjetiljka ljubavi

Dragutin Tadijanović

Zbiva se 1979. jednog sunčanoga dana
U Jezerskom, kraj crkve svetog Ožbolta,
Iz XV. stoljeća; na strmom podnožju crkve
Pasle su krave i čule se njihove klepke.
(Na razglednici koja se prodaje u Jezerskom
Naslikano je kako pase stado ovaca
Umjesto krava; ljepše je na razglednici
Vidjeti ovcu, zar ne; ovčice, božje ovčice.)
Zapitao sam mladog zvonara: Tko je, znaš li,
Sveti Ožbolt? Zacrveni se on i reče: Ne znam.
Kako to da ne znaš? Jesi li pitao svoje stare?
Ne znaju ni oni, ne znaju. Kad vam kažem!
Stali smo razgledati natpise na željeznim
Križevima postavljenim uokolo crkve,
Prema suncu, svježe obojenim; i čitamo:
Dr Jakobus Presheren provizor
† l. 1808. v starosti 86 let
I s njim još trojica župnika, do 1855.
Pitam se: Što li bijaše doktoru Jakobusu Prešernu
Veliki France? I na pamet mi pada
Rilkeov grob u Raronu: Rose, oh reiner Widerspruch...
A malo dalje od njih leži gospođa Barbara Fuchs
mit sechs Kindern 1814.
(Sad će neki osjećajni ljubitelj, pri čitanju,
Možda reći: Pa dobro. Kakva je to pjesma?
Sami podaci! A pjesma mora, zna se,
Izricati osjećanja ili duboke misli,
Metafore! A ovo? Hajdemo dalje. Da vidimo!)
Grobova njihovih nema, tko zna otkada.
Tamo je gusta trava po kojoj noga lako gazi
Kao po mekom sagu u salonu. Kad, gle!
Prilazi sijeda nam glava, profesor,
S dvije svoje sestre, u crnini,
(Rekoše: Svaka ima više od osamdeset.)
Pa ću zapitati: Kažite mi, molim vas,
Tko bješe sveti Ožbolt, ako znate.
A njih troje uglas: Ne vemo, ne vemo.
Što da započnem, predragi moj Ožbolte,
Ti si mi tako srcu prirastao
Kao da smo zajedno proveli mlade dane,
A tek sam danas čuo da si postojao.
(Mora da je bio na Svijetu, evo mu crkve!)
Tko mi išta može reći o svetom Ožboltu,
Poštovani moji? Na brijeg sam se penjao
Do njegove crkve... Sasvim je blizu
Okrugli mali breščić, na njemu
Visoko visoko vitko stablo
S krošnjom koja dodiruje modra nebesa.
Na deblu, tamo, drvena tablica: NE HODI PO TRAVI.
Nepoznati, pročitavši zabranu, izgovori
Glasno: NEGO TRAVU PASI. I pomisli:
Ja bih napisao: Slava samotnom drvetu!
Nije li sveti Ožbolt možda samotno drvo
Na ovom okruglom breščiću, s krošnjom
Koja ljeti dodiruje modra nebesa,
A ujesen, kad kiši, svaki list joj plače,
Požuti, i padne, a ne vidi ga nitko!
Nego, štioče dragi, zamisli još samo
Da si ti ona ovčica na strmom podnožju
Ispod stare crkve svetoga Ožbolta,
Ili da si listak u krošnji drveta
Na malom okruglom breščiću,
Ili da si dašak zelenoga vjetra
Nad pokošenom livadom, u svilorunom rujnu,
I pjesma o Ožboltu bit će dovršena!

Jezersko (Slovenija), 2. rujna 1979.

Dragutin Tadijanović

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja
A more uzburkano šumori i udara o hridi
I huči,i buči,pod suncem rujanskim
Dovikuju se,neprestano,plivači;njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama,nošeni vjetrom,i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarovića
(MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT)
U davnini,i on je slušao
Šumorenje mora o kojemu sada
Učiteljica mlada,u crno odjevena
Tumači svome razredu malih
Djevojčica i dječaka;govori im,
Skupivši ih okolo sebe,pokazujući rukom
More:"Svratite,djeco,pažnju
I pogledajte kako se more razbija
O hrid,i kako se pjeni,i kako...Hej vi,
Dođite bliže i slušajte mene..."
Sedam dječaka,u košuljama zelenim
Prestaše da osluškuju šumorenje mora
Da bi čuli glad učiteljice koja zna sve
O moru:kako se talasa,i kako se pjeni
A nije u nedoumici,kao ja koji sjedim
Na bliskoj klupi,u zavjetarju,i ne znam,
Premda su mi usta otvorena,kazati,
Ni riječi pred veličanstvom mora
Pred modrim šumorom vječnosti.

Dragutin Tadijanović

Epitaf za Gorana


Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavao

                                                           Tvoj prijatelj

Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč života, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama

Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrca ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem:
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.

Dragutin Tadijanović

Kad ispišemo punu pločicu računa,
Onda čitamo iz čitanke. Zatim
Gospodična pita. Tko ne zna ponoviti,
Ona ga uzme za kosu iznad uha i vuče,
Jer tamo najviše boli...
Nakon tog opere ruke,
I izmolimo naglas Očenaš.
U redovima idemo za njom,
Kraj općine, u dvorište njeno:
Kog više voli, taj se popinje
Na orah i trese, i poslije kupi;
A drugi čupaju travu izmeđ cigle,
Pred kućom, ili koprive kraj zida,
U dvorištu... Oh, što bih ja
Volio da me gospodična uvede,
Samo jedanput, u svoje sobe.
Kradomice, kroz prozor vidjeh:
Na zidu slike, puno slika...
A sat u staklu ne tuče neg pjeva...
A pod je šaren, pod zelenkast.
To je valjda na podu sag.
Izuo bih opanke, brzo,
I oprao noge, brzo,
Samo da sag ne uprljam.
Ali znam ja: ... Gospodična
Nikad neće mene uvesti
U lijepu sobu gdje je sag.

Dragutin Tadijanović

Dijete je najbolji kalendar

"Dijete je najbolji kalendar. Kad pođe u školu, za sedam godina si stariji; kad ono postane čovjek, mlad čovjek, ti to više nisi; kad stvori svoj život, nov život, tvoj je gotovo na izmaku."

Praštam

"Sada kad sam bolestan sve mi je drugačije, cijeli svijet je drugačiji. Tek sada sam vidio šta znači imati dvije noge. Ali, ja sada svima praštam, nikome ne zamjeram ništa. Onome najgorem koji je o meni pisao, opraštam sve. Jer on je to potpisao, i to je njegovo i ničije drugo. To je njegova slika."

Dragutin Tadijanović

Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Pogledaj, u dnu neba stalno pase
Stado ovaca u bijelim runima.
Gdje im je pastir?

Rumeno cvijeće cvate
U mirisu,
Do neba.

U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.

Dragutin Tadijanović

U zelene krošnje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.

Sunčeve tanke strelice
Probodoše lišće
I grančice
I stabla:
Čitava se šuma zanjiha,
Zasja.

Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdraviše sunce
Veliko.

A sjenke granatih stabala
Narisaše
Kao prsti
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suze.

Dragutin Tadijanović

Uspomeni Jure Kaštelana


Dođoh na grob tvoj. Ploča
S tvojim potpisom. I sunce.
A uokolo sami grobovi,
Grobovi s imenima, tuđi.

Pomislih: Gdje li su jablani,
Oni iz tvojih pjesama,
Da pratnja ti budu i ovdje
U pustoj vječnosti tvojoj?

No, sjetih se da je dosta
Srcu čovječjem malo ljubavi,
Kitica cvijeća, riječ prijatelja.

A koliko njih, koliko ljudi,
U ovo grabežljivo, krovoločno doba,
Nemaju ništa, ni svoga groba.

Vratih se spuštene glave, uprte u Zemlju.

Zagreb (Gajeva 2a), 4. kolovoza 1991. nedjelja

Dragutin Tadijanović

Kad me pitaju, kakav je
Prsten moj, i odakle je, odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi, koji zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta
O njemu?) Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro. I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelažaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
"Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov".
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu:
Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi ni slušali moj zbunjen odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Zagreb (Ilica 26), 1. prosinca 1955. četvrtak, popodne

Dragutin Tadijanović

1

U svojoj sobici u kavezu Đačkoga doma
pod svjetiljkom električnom sjedim i zapisujem
kako hodam godinama gradskim ulicama
i razgovaram sa znancima
i svraćam se u gostionice i pijem
i vraćam knjige nepročitane
i lišće pada u jesen svenuto

2

A vršnjaci moji u mom zavičaju
urane u zoru i očešu konje
pa ih pod plug zapregnu
i svak na svoju njivu brižan odlazi
U svanuće zaore gvozden plug
i neumorno stane nizat brazdu pokraj teške brazde
(đerđanski teški niz)

3

A ja dragi prijatelju
dok ustajem iz kreveta
prije podneva
znam da se u mom zavičaju
muče ljudi kao stoka
i raskošno blista
s u n c e n a d o r a n i c a m a

Zagreb (Runjaninova ulica 4), 11. i 12. travnja 1933.

Dragutin Tadijanović

I.

Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,
Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjma baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ
I vjetar lijeće nad grobljem
Na dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.

Ne brinem se da porodicu osnujem

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

II.

Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.

Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.

Zagreb (Runjaninova ulica 4), 7. rujna 1932.

Dragutin Tadijanović

The morning star a gilded walnut

Jutarnja zvijezda o nebo pribodena:
Pozlaćen orah viseć na božićnom drvcu.

Rasklopila je snene oči zora:
Djevojčica razmažena, ljutita
Što su je tako rano bukom izbudili
Još neispavanu.

Uzduž potoka jabuke u cvjetanju mirišu;
Na govedima klepke sve su glasnije.

Iz bliske niske šikare
Dopire pjesma ptičija
Do uha mome ocu...
Al on je ne sluša.

Otac moj oruć viče na konje za plugom
Pa nije ni primijetio
Kako se sjena kónjah prostrla do nakraj oranice,
I konjska se leđa snažno isparuju,
I kako se k nebu iz brázdah para uzdiže
Kao tamjan iz dragocjenih kadionica.

Rastušje, sredinom kolovoza 1931.

Dragutin Tadijanović

The morning star a gilded walnut

The morning star pinned upon the sky:
A gilded walnut hanging on a Christmas tree.

The aurora reopened her sleepy eyes:
A little girl, spoiled and angry
That they had awakened her so early and so noisily,
While she still wanted to sleep.

Along the brook the apple trees are fragrant with blossoms;
The cow-bells are ringing ever louder on the cattle.

From the low copse nearby
The song of the birds
Reaches my father's ear…
But he doesn't hear it.

My father, plowing, is shouting to his plow-horses,
So that he doesn't notice
How the horses' shadow spreads over the field,
Nor how steam from the furrows rises to the sky
Like the incense from precious censers.

Dragutin Tadijanović

2. verzija

Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! Bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.

Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom... Na povratku,
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu.

Kolašin (Crna Gora; Kasarna), 27. srpnja 1930.

Dragutin Tadijanović

Sunce jarko
Sipa tople strelice
Na grozdove
U dozrijevanju.

Jarko sunce
Tešku glavu sagiba
Dok ne padne za goru
Zelenu, tajanstvenu.

Razgoni vjetar oblake, nebeske putnike.
Nad vinogradom prelijetaju grlice.

Rastušje (vinograd), 3. kolovoza 1925.

Dragutin Tadijanović

...ali kad te u daljini ugledam,
Prelazim na drugu stranu, protivnu,
Gdje me nećeš opaziti
Između prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
Za uglove ulične
Ili za široka stabla.
U noći, sanjam kako idem pored tebe.

Rastušje, 11. rujna 1923.

Dragutin Tadijanović

Nad livadama šume ljetni vjetrovi

I pokošenog sijena nose miris, topao.

Potok teče bistar; lagano,

U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane

Na ledinu.

U sjenci vrbe stoji dječak.

I pjeva.

Rastušje, 8. srpnja 1923.

Dragutin Tadijanović

( Fotografija: Dječak ribolovac, grafika, Margaret Harris)

Pokraj rijeke

Stari samostan.

Siv. I tih.

U kutovima mirne

Ledene sjene.

Mlada duša,

Sama, tuguje.

Pun sjenak tišine

Samostan kraj rijeke,

Star. I samotan.

Brod (Samostan), ožujak 1921.

Dragutin Tadijanović