Podrazumijevajući u pobočnom bibliografskom flash backu imena svih onih koji su zaslužni za tihi Kamovljev „kult“, valja nažalost konstatirati da i unatoč vrijednim prijevodima te autorovim uvrštenjem u ugledne strane časopise i „rang-liste“, svako otkriće unatrag teško može predstavljati senzaciju... Ali, ne gubimo nadu…
Ovaj tekst dobrim dijelom uobličuje usmeni prilog potpisanoga na okruglom stolu Kamov i njegovo doba (drugi sudionici: Urem, Zagorac, Žic, Simunić i Kamenar) koji je, u okviru prvoga KamovFesta, 9. travnja 2010. u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana Zajca u Rijeci puna dva sata držao pozornost dupkom ispunjena predvorja.
U načelu, o Janku Poliću Kamovu pišem na razmaku od po dva desetljeća. U opširnu tekstu Eksplozija poticaja (iz 1986, tiskanu više puta do moje knjige Duž obale) nastojao sam pratiti autora na njegovim putovanjima, u njegovoj lektiri, u njegovim anticipacijama, dok sam se u drugom, Povratak Janku Poliću Kamovu (tiskanu u Republici br. 1/2007, nakon jednog minisimpozija u DHK) posebno osvrnuo na odnos Krleže prema Kamovu, točnije na intertekstualnost između dvaju romana: Povratka Filipa Latinovicza i Isušene kaljuže. Prvi je prilog pobudio dosta odjeka, osobito među tada mladim kritičarima i istraživačima, pa su odonda izašle na vidjelo nepoznate fotografije, rodbinske i prijateljske veze, pisma, prvenstveno zahvaljujući Mladenu Uremu, a onda i talijanske adrese itd. Valjda zbog kraćeg proteklog intervala drugi tekst nije izazvao posebnu pozornost, ali se odnosom Krleža – Kamov što neovisno, a što posljedično, u novije doba bavi također nekoliko osoba. Razmak je za potpisanog bio premalen da predoči neka sasvim nova otkrića, pa će ovo prije biti prigoda za sintezu, negoli za treći „nastavak“, ali ipak uz poneku dopunu sazrelu u tom kratkom međuvremenu.
Djelo koje izmiče
Janko Polić Kamov je bibliografsko čudo, ne samo u hrvatskoj književnosti. Za nas mitski Antun Branko Šimić (1898–1925) živio je tri godine dulje od njega, a Đuro Sudeta (1903–1927) jednako, ali mu je opus (s Morom kao vrhuncem) znatno tanahniji. Janko, umro 1910. u 24. godini, ostavio je, međutim, četiri toma postumnih sabranih djela, dok bi nepronađeni (a potvrđeni!) rukopisi količinski zapremali barem još jedan. Među njima je bila i piščeva jedina drama što ju je Ivo Vojnović, kao intendant, prihvatio za izvedbu u HNK. Možda se neki rukopisi još nalaze u Zagrebu, prispjeli ovamo iz Katalonije nakon autorove smrti, drugi zasigurno u dostupnom arhivu Vinka Antića (nekoć urednika Riječke revije, umro 1993) u njegovim rodnim Selcima kraj Crikvenice, a vjerojatno glavnina u labirintu kazališnog arhiva u Barceloni. Da je tomu tako, svjedoči činjenica što svako toliko ispliva na površinu neko iznenađenje i održava, dapače uvećava, znatiželju čitateljske javnosti.
U svojem meteorskom prolazu Janko se okušao u cjelokupnom žanrovskom rasponu: kao autor pjesama, feljtona, novela, drama, jedinog romana i pisama. Mnogo je toga prosuo po novinama, malo, naprotiv, dospio ukoričiti. A dugo je trebalo i da se recepcijska pozornost pomakne od poslovičnoga mladog psovača (u narativnim, nerimovanim stihovima) do njegova kulturološkog obzora: vidovitih alternativa povijesti poput zemljopisa, antropologije i psihologije. Povijest mu se nametnula tek u uzburkanoj, dramatičnoj Iberiji, gdje se vjerojatno i sam autor (zbog feljtona odaslanih u Zagreb) našao pod prismotrom, a onda posljedično i pod egzistencijalnim pritiskom zbog usporenih ili neprispjelih novčanih uputnica i drugih pošiljaka. Dugotrajnija pak domovinska cenzura (ne službena, nego kritičarska) teško mu je mogla oprostiti izjednačenje ishodišta sa dnom, nasuprot talijanskom širu i francuskom visu u tripartitnoj podjeli Isušene kaljuže, premda će se ta podjela itekako relativizirati u kreativnijoj recepciji.
Nesvjesno na dnu!
U odnosu na Kamova valjalo bi bolje proučiti Cesarea Lombrosa (i njegove, Janku poznate, sljedbenike) kao glavnog pretka modernije psihoanalize. Bio ga je otkrio za Hrvatsku još Ante Tresić Pavičić u svojem Novom vieku 1898. (Janku je tada bilo deset godina, ali njegov brat Nikola upućuje na to da ga je nadobudni dječak čitao već kao srednjoškolac.) Zasigurno, dva feljtona o Lombrosu (drugi kao nekrolog 1909) začudna su kronološki za inozemstvo. Htjedoh reći, jedina skupina pisaca koja se simultano nadahnjivala spomenutim psihijatrom bili su milanski (intelektualno!) razbarušeni (scapigliati), među kojima i Carlo Dossi. Usput rečeno, mislim da je Lucinieva monografija Topički sat Carla Dossia, tiskana 1911 (postumno u odnosu na pisca preminulog, poput Polića, godinu ranije), poslužila kao model Čerini za njegovu skoru monografiju, prvu o Kamovu. Budući da, međutim, Freuda nema u književnosti do 1912, kada na njega nailazi Svevo u Trstu (podsjetnik: doba zajedničke Austro-Ugarske do 1918), Kamovljeva Isušena kaljuža, nastala između 1906. i 1909, senzacionalna je najava Freuda u europskim razmjerima. Naime, trima zemljopisnim sferama odgovaraju u psihi glavnog lika: nesvjesno, svjesno i nadsvjesno. Ili za književnost skorom Freudovom terminologijom: id, ego, superego.
Elementima preuzetim od Dantea Kamov barata ukrižano, dok sam naslov romana zamjenjuje dušu kaljužom psihe, koja se terapeutski autoisušuje. (Valja dodati da Svevov autobiografski lik u Zenovoj svijesti – a coscienza je tu više svijest nego savjest – 1923!, također liječi sam sebe, otimajući posao specijalistima.) No ozdravljenje je relativno, jer ono supercivilizirano nad-ja (glede zemljopisa francusko) reaktivira nostalgiju glede izbrisanoga nesvjesnog ja sa (domovinskog) dna. Doista, Kamov se u književnoj europeriodizaciji smješta između ranog i zrelog Sveva, odnosno Joycea, ne jednom okrznuvši i Pirandellov relativizam (formuliran u nevidljivu romanu potonjeg još 1904), posebice definiciju humorizma (istoimeno djelo, 1908) kao „osjećanja protivnog“. Ali ne zaboravimo da je talijanski U šir nastao između srpnja 1907. i veljače/ljeta 1908. Isušena kaljuža funkcionira, dakle, barem trostruko: uzlazno, silazno i relativistički.
Za razliku od svojeg mlađeg brata Milutina, učenika Ermanna Wolf-Ferraria, koji će mu u Veneciji posvetiti postumni koncert, Janko se nije kretao u inozemstvu među piscima, nego među knjigama (sa savršenim njuhom). Uostalom, jedino talijanski bi mu bio mogao omogućiti poneki susret, dok se na francuskom i španjolskom (zamislimo tek katalonski!) nekako snalazio, ne više od toga. Koliko su, onda, mogli do njega doprijeti, za krajnje etape, na izvorniku Ruben Darío ili Gabriel Alomar (prethodnik futurizma)? Je li mogao susresti barcelonskog slikara-susjeda hrvatskoga podrijetla Nicolaua Rauricha? Danas znamo da ipak nije putovao u tuđinu praznih džepova (nakon očeva bankrota), nego s obiteljskim „vjerodajnicama“ za pomorske ili trgovačke agencije, a pronađene fotografije otkrivaju ga kao dandya, pridodajući njegovu medijski zadugo povlašćivanom anarhizmu (što bi ga potvrđivao datiran srednjoškolski bunt) epitet intelektualan. Zaslužni Čerina (monografija 1913) projicirao je, uz to, u njega svoju neurozu (blago rečeno), sâm oscilirajući između ljubavne priče s rimskom glumicom, Papinieve Lacerbe (u njoj postumno Kamov kao „Gian Paolo“) i konačne šibenske psihijatrije.
Svakako iziskuje osvrt i dugo zataškavan odnos Krleža – Kamov (prvenstveno na temelju čitanja iz rukopisa, znanih i dohvatnih, no tisak kojih je sumnjivo odgađan). Upravo kao intertekstualni dijalog kasnijeg autora prema pokojnom, uključujući poredbu protagonista u romanu: Filipa prema Arsenu. Točnijom kronologijom: potonji u svijet, a njegov „nasljednik“ iz svijeta (kao Kamov ili pak Dora Maar, doslovno iz Pariza!). Arsen je centrifugalan, Filip centripetalan. Kamov teži stilskoj redukciji, Krleža (čiji su idejni oslonci drugi: Darwin, Nietzsche i Marx) stilskoj akumulaciji. U obojice očita je opsjednutost identitetom, drukčije vezanim uz tlo, uz to sa znakovitim referencijama na Europu. Evo i malog dopunskog razmišljanja: prezime Krležina lika Latinovicz jasno upućuje na spoj etimološki prepoznatljive sredozemne kulture u ugarskoj grafiji. Posrijedi mogu biti jedino Kamov i njegova Rijeka između svih hrvatskih gradova! Zakučastiji je odabir imena Filip: istoimeni apostol u Evanđeljima traži od Isusa da mu pokaže oca/Oca. Tu bi pak psihoanaliza primijenjena na obojicu naših pisaca našla prostora: od pseudonima po biblijskom Kamu do potiskivanja roditelja u kasnijeg autora.
 |
| Zadnja stranica ovitka američkog časopisa Grand Street (New York, br. 58, 1996) u kojem je tiskana novela Sloboda u prijevodu Ljiljane Šćurić |
Podrazumijevajući u pobočnom bibliografskom flash backu imena svih onih koji su zaslužni za tihi Kamovljev „kult“ (od B. Popovića 1969. do Lj. Gjurgjan, Sabljaka, Gašparovića, Urema…), valja na žalost konstatirati da i unatoč vrijednim prijevodima – na engleski, njemački, talijanski… – te autorovim uvrštenjem u ugledne strane časopise i „rang-liste“, svako otkriće unatrag (k tomu katkad, oh!, uz ignoriranje ishodišne nacionalnosti) teško može predstavljati senzaciju, pogotovo ako ga ne prati poželjno komparatistička (i kompetentna!) kontekstualizacija. Ali, ne gubimo nadu…
Napokon: neizostavna Dora Maar, tragom Uremovih istraživanja! Doista vjerujem, po nizu indicija, da je ona nezakonita Jankova kćerka i da njezin pseudonim ne proizlazi iz prezimena Marković (kojemu nedostaje jedno a), naime po arhitektu Josipu, tek formalnom ocu, nego po prezimenu Malinar, sukladno kratkoročnijem poočimu Mati (čiji će sin Anđelko postati Krležin tajnik), suprugu Katarine Radošević alias prethodne Kamovljeve Kitty. Ako je pak Marković, sin Barbare svojedobno zaposlene u Sisku kod Jankova oca, Kamovljev polubrat (što je zasad hipoteza za razliku od početne teze!), sve se karike slažu. On se tik po Jankovoj smrti ženi Francuskinjom na Trsatu (!), preuzima incognito malu (Teo)Doru od Malinara, postajući joj od polustrica de facto otac de jure (zapravo drugi poočim!), „zatirući“ potom tragove između Argentine i Pariza. A što bi, inače, u jednom intervalu, odrasla Dora radila na samoborskoj fotografiji s (pravim stricem) Nikolom Polićem! Prije no što će postati Picassova „muza“ (1936), ona, slikarica i fotografkinja, opsesivno nadrealistički snima Barcelonu (barem od 1934), reklo bi se aluzivno spram zataškanog oca. A Éluardova pjesma Identiteti, njoj posvećena, čitljiva je i u tom kriptoključu.
Kamovljev kip na Rječini, simboličnomu mjestu prožimanja slavenskog i romanskog svijeta, u izvedbi Zvonimira Kamenara (2000), osmišljava, kao takav, za Hrvatsku značajno književno mjesto, u odmaku od patetičnih središnjih pijedestala. Ideju su kopirali (manje uspješno, ali kao dobar podsjetnik) Tršćani: sa Svevom (na Piazzi Hortis), Sabom (blizu njegova antikvarijata u Via S. Niccolň) i Joyceom (na Ponterossu, gdje mu – nažalost! – ne ide ususret Cergoly, podrijetlom Serini-Zriny-Zrinski). Pored svih naših nastojanja glede poželjno inozemnog, svjetskoga Kamova, ostaje nam i taj utješni primat utjelovljenog sjećanja.
Dora Polić Maar?
Napokon: neizostavna Dora Maar, tragom Uremovih istraživanja! Doista vjerujem, po nizu indicija, da je ona nezakonita Jankova kćerka i da njezin pseudonim ne proizlazi iz prezimena Marković (kojemu nedostaje jedno a), naime po arhitektu Josipu, tek formalnom ocu, nego po prezimenu Malinar, sukladno kratkoročnijem poočimu Mati (čiji će sin Anđelko postati Krležin tajnik), suprugu Katarine Radošević alias prethodne Kamovljeve Kitty. Ako je pak Marković, sin Barbare svojedobno zaposlene u Sisku kod Jankova oca, Kamovljev polubrat (što je zasad hipoteza za razliku od početne teze!), sve se karike slažu. On se tik po Jankovoj smrti ženi Francuskinjom na Trsatu (!), preuzima incognito malu (Teo)Doru od Malinara, postajući joj od polustrica de facto otac de jure (zapravo drugi poočim!), „zatirući“ potom tragove između Argentine i Pariza. A što bi, inače, u jednom intervalu, odrasla Dora radila na samoborskoj fotografiji s (pravim stricem) Nikolom Polićem! Prije no što će postati Picassova „muza“ (1936), ona, slikarica i fotografkinja, opsesivno nadrealistički snima Barcelonu (barem od 1934), reklo bi se aluzivno spram zataškanog oca. A Éluardova pjesma Identiteti, njoj posvećena, čitljiva je i u tom kriptoključu.
Kamovljev kip na Rječini, simboličnomu mjestu prožimanja slavenskog i romanskog svijeta, u izvedbi Zvonimira Kamenara (2000), osmišljava, kao takav, za Hrvatsku značajno književno mjesto, u odmaku od patetičnih središnjih pijedestala. Ideju su kopirali (manje uspješno, ali kao dobar podsjetnik) Tršćani: sa Svevom (na Piazzi Hortis), Sabom (blizu njegova antikvarijata u Via S. Niccolň) i Joyceom (na Ponterossu, gdje mu – nažalost! – ne ide ususret Cergoly, podrijetlom Serini-Zriny-Zrinski). Pored svih naših nastojanja glede poželjno inozemnog, svjetskoga Kamova, ostaje nam i taj utješni primat utjelovljenog sjećanja.
Mladen Machiedo
Vijenac, Broj 427-429, 15. srpnja 2010.
0 comments:
Objavi komentar