IŠTIPANA HARTIJA
(dvije knjige pjesama)(1907)
KNJIGA DRUGA
POEZIJA
I
Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokva mast slačine
pod raskošjem bujnog neba, po kome se priča lijeva,
zalutala iz pjesama ljiljana i cedrovine,
kijem Salamun knjigu kiti, kad Judejku kroz noć pjeva.
Duša dršće: tajna psovka crne ploče Mojsijine,
zakonika ropske marve pod ravnanjem svetog Zijeva,
što se valja iz visina s crne ruke Jehovine
ko jesenska, duga kiša, bez gromova, bez ogrijeva.
Duša dršće: to je priča zašaptala sa nebesa,
u bojama što se mijese u Gomori, na istoči,
kad se miješa karmin krvi, crno kosa, bijelo mesa.
Duša dršće ko da akord jedna tanka struna toči,
navinuta, ištipana, strašću, prsti izbijena:
bješe riječ što se proli klikćuć u šir: Žena! Žena!
II
I svlači je žedan tajni, što se njenom grudi gone
i lutaju njenom kožom ko da plove usred vira
i gube se časkom brzim ko da dublje nekud rone:
kao pjena iskra rujnih kroza staklo od putira.
U nju cijelu kao miso u beskrajnu prošlost tone
i iglicam svoje krvi njene tajne drhtav dira,
a ona se vidje gola i bacaka bijele none
i što dalje - ljuće, slađe... sve je veća, sve je šira...
Prošlost to je cijela došla i bez svijesti i bez sluti,
prošlost oca, djeda, bake, što se živog sina hvata
da se nosi kroza svijet sa zanosom od kreljuti.
I bez svijesti i bez sluti on je veže oko vrata
ni ne znajuć što ga vije, što ga tište, što ga mota:
da l' će niknut svijetli ženij ili crni idijota.
-.-
0 comments:
Objavi komentar