Gorko je i slatko u duge zimske noći
Slušat kad ti glava pokraj vatre klone,
Sjećanja, što iz daljine će doći,
Na zvona glas, kad negdje usred magle zvone.
Sretna li zvona što tako snažna glasa,
Već staro, al bodro, još velju snagu krije,
I, vjerno, svoj poklič šalje ko znak spasa,
Vojniku slično staru, što na straži bdije.
No moja je duša napukla, pa kada
Ispunit bi htjela pjesmom noći hladne,
O, kako se često dešava da tada
Glas joj hropcu sliči ranjena vojnika,
Do krvave mlake kad napušten padne,
Izdišuć, bez kretnje, pod hrpom ranjenika.
Charles Baudelaire
(Preveo: Gamulin)
0 comments:
Objavi komentar