Mladost mi je bila mračna nepogoda
koju samo katkad sunce bljeskom probi,
i u mojem vrtu sad je malo ploda,
kad nakon oluje osta u grdobi.
Evo već se jesen mojih misli šunja;
sad motiku i grablje tražim, radi truda
da izravnaim zemlju plavu, punu mulja,
gdje ko rijeke velike jame zjape svuda.
No da li će cvijeće novo koje sanjam
do mistične hrane životne doći?
korjenom u zemlju pustu da uranja,
O boli! To vrijeme život jede, mrvi,
i dušman mračni što nam srca glođe
raste snažan mlazom istekle nam krvi.
Charles Baudelaire
0 comments:
Objavi komentar