Čitaoče, reci, udahnu li kada
Zrak crkve starinske, gdje se tamjan vije?
S nasladom, polako, da l' uskrsnu kada
Dah mošusa starog, što torbica krije?
Zanosom dubokim opaja nas lako
Sjaj minulih dana, kad obasja zjene!
Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se tako
Nadvija i srče pelud uspomene.
Njena teška kosa mirisa je puna,
Iz nje vonj divljine vio se i peo
kao tamjan loga i omame veo.
A iz haljine njene od meka baršuna,
Što mladošću nagom natopljena sva je,
Hlapio se miris krzna u odaje.
Charles Baudelaire
0 comments:
Objavi komentar