Ko san od kamena lijepa, o smrtnici!
Grudima svojim već svakoga izranih,
I ljubavlju vječnom i nijemom za njih,
Ko tvari nekom izgaraju pjesnici.
Modrinom kraljujem, sfinga neshvaćena,
Put mi je labuda, a srce od snijega,
Mrzim svaku kretnju htijenja i bijega,
Nikad nasmijana, nikad napaćena.
Preda mnom pjesnici provode sve noći
I dane, da vide ponosno mi lice,
Jer nema spomenika ravnih mojoj moći;
Ja ih ožaravam poput ljubavnice,
Čistim zrcalima od ljepše stvarnosti,
Ocima svojim, što sjaju u vječnosti!
Charles Baudelaire
(Preveo: Robić)
0 comments:
Objavi komentar