Večeras luna snije još tromije no prije,
Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,
Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:
Na glatkome satenu tih mekanih lavina,
Zamiruć ko da ljubav snubi i svijest gubi,
Očima bludi iznad vizija, bjelina,
Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir ljubi.
Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom
Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,
Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,
Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,
Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,
I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.
Charles Baudelaire
0 comments:
Objavi komentar