Draga, makar je prošla noć
San njen još i danas oko nas kruži,
Onaj što nas donese u sobu
Duboku uzvišenu kao
Posljednja željeznička stanica,
A nagomilani u sjeti toj
Kreveti su bili, i mi u jednom
Što ležao je u dalekom kutu.
Naš šapat ne probudi ure,
Ljubismo se i radostan bjeh
Zbog svega što si uradila,
Ravnodušan na one
Koji su sjedili s neprijateljskim očima
U parovima na svakom krevetu,
S rukama oko vrata,
Tromi i nejasno tužni.
Kakvog pokopanog crva krivnje
Il', kakve zloćudne sumnje
Ja sam žrtva,
Zar si tad besramno
Učinila ono što nikad nisam htio,
Priznala ljubav drugu;
A ja, ponizan, osjetih
Da sam neželjen i izađoh?
Wystan Hugh Auden
0 comments:
Objavi komentar