(York, Engleska, 21. veljače 1907.
- Beč, 29. rujna 1973.)
engleski pjesnik












Biografija

Pjesme:

Kad bih ti mogao reći
Zaustavite satove
Onaj koji više voli
San
1. rujan 1939.

Wystan Hugh Auden (York, Engleska, 21. veljače 1907. - Beč, 29. rujna 1973.), engleski pjesnik i kritičar, godine 1939. emigrirao u SAD.

Isprva je pisao lirsku i satiričku poeziju i pjesničke drame u kojima izražava svoj stav protiv buržoazije i fašističke prijetnje te predstojećeg poretka. Aktivno je sudjelovao u Španjoskom građanskom ratu. U njegovoj novijoj poeziji odražavaju se kršćanski stavovi i posebno utjecaj Kierkegaarda. Uredio je više pjesničkih antologija, a pisao je i operna libreta ("Život razvratnika" Igora Stravinskog).

Godine 1948. dobio je Pulitzerovu nagradu.

Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platiti,
kad bih ti mogao reći, rekao bih ti neka znaš.

Ako bi plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
ako bi se nadopunjavali kad muzičari sviraju,
vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.

Nema proricanja sreće, premda,
jer te volim više nego što mogu izreći,
kad bih ti mogao reći, rekao bih ti neka znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud otkud pušu,
razlozi zašto lišće vene moraju postojati,
kada bih ti mogao reći, rekao bih ti neka znaš.

Možda ruže zaista žele rasti,
vizija ozbiljno namjerava ostati,
kad bih ti mogao reći, rekao bih ti neka znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
i svi potoci i vojnici bježe,
zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti neka znaš.



Wystan Hugh Auden

Sjedim u jednoj od krčmi uz čaše
U Pedeset i drugoj ulici
Kolebljiv i uplašen sada
Dok o nečasnom prljavom desetljeću
Gasne mi domišljatija nada:
Valovi gnjeva i straha
Kruže nad svjetlom i moć
Tame nad tlom zemaljskim šire,
Opsjedajući živote naše;
Ogavni zadah smrti
Vrijeđa Rujansku noć.

Istraživanjem pomnim bi se
Iskopati mogle uvrede sve
Od Luthera do naših dana
Koje su razbješnjivale kulturu,
Otkriti što se zbilo u Linzu,(1)
U što iščahurio
Umobolni se bog:
I ja i javnost znamo ono
Što uče u školi djeca sva,
Da oni kojima zla su nanesena
I sami čine zla.

Prognani Tukidid znáde
Sve što se govorom (2) reći da
O Demokraciji,
I što diktatori rade,
Starački gluposti zbore
Bešćutnom jednom grobu;
Sve proučeno u njegovoj je knjizi,
Otjerana prosvijećenost sva,
Uprava loša i jad,
Bol koja naviku stvara:
Sve njih nam opet valja snosit sad.

U ovom neutralnom zráku
U koji se tupi neboderi viju
Iskazujući punom visinom
Snagu Kolektivnoga Čovjeka,
Jezici svoje tašto suparničko
Opravdanje liju:
Ali tko može toliko biti živ da
U euforičnom istraje snu;
Iz zrcala ih u koje zure gleda
Lice imperijalizma
I međunarodna krivda.

Licu uz bar
Svakidašnjem svom danu drže se za skut:
Svjetla se ne smiju gasiti nikad,
Glazba se mora stalno čut,
Sve te konvencije zajednički se
Trude da stvore snažan privid
Ugođaja doma;
Da ne bismo shvatili u čemu je stvar,
Da smo izgubljeni u šumi gdje ima sila
Sablasti, kao djeca koja se noći boje,
Koja nikad sretna ni dobra nisu bila.

Najispraznije ratoborne trice
Što ih Značajne Ličnosti viču
Nisu grublje od naših želja:
Ono što ludi Nižinski piše
O Djagiljevu
Vrijedi i za normalno srce;
Jer zabluda što je prirođena zna se
Svakoj ženi i svakom muškarcu
Žudi ono što ne može imat,
Ne univerzalnu ljubav
Nego ljubav tek zá se.

Iz konzervativnog mraka
U moralni život i stanje
Putnici stižu čitavo vrijeme
Ponavljajući svoje jutarnje obećanje:
“Bit ću vjeran svojoj ženi,
Posvetit ću se više svom poslu”,
A bespomoćni se namjesnici bude
Da nastave svoju prinudnu igru:
Tko može ih otpustiti sada,
Tko može utjecati na gluhe,
Tko može naći jezik za nijeme?

Samo glas imam sad
Da srušim laž koja nagomilana vreba,
Romantičnu laž u svijesti
Osjetljivog običnog čovjeka
I laž Vlasti
Čije se zgrade penju do neba:
Nema ništa Državi slično
I nitko ne može opstati sam;
Ne dopušta izbirljivost glad
Građaninu ili policiji;
Voljeti moramo se, ili nam umrijet treba.

Nezaštićen u noći
U mrtvilu leži naš svijet;
Ipak porazbacane svuda
Točkice svjetla podrugljive moći
Blješte na svakom mjestu gdje Pravda
Mijenja njihove poruke:
O kad bih i ja, sastavljen kao i one
Od Erosa i praha,
Opsjednut i sam
Poricanjem i očajanjem
U potvrdan zasjao plam.

Wystan Hugh Auden

---
(1) Linz – grad u kojem je Hitler proveo djetinjstvo
(2) govorom – poznati Periklov govor na grobu Atenjana palih u ratu

(Preveo Luko Paljetak)

September 1, 1939

I sit in one of the dives
On Fifty-Second Street
Uncertain and afraid
As the clever hopes expire
Of a low dishonest decade:
Waves of anger and fear
Circulate over the bright
And darkened lands of the earth,
Obsessing our private lives;
The unmentionable odour of death
Offends the September night.

Accurate scholarship can
Unearth the whole offence
From Luther until now
That has driven a culture mad,
Find what occurred at Linz,
What huge imago made
A psychopathic god:
I and the public know
What all schoolchildren learn,
Those to whom evil is done
Do evil in return.

Exiled Thucydides knew
All that a speech can say
About Democracy,
And what dictators do,
The elderly rubbish they talk
To an apathetic grave;
Analysed all in his book.
The enlightenment driven away.
The habit-forming pain,
Mismanagement and grief:
We must suffer them all again.

Into this neutral air
Where blind skyscrapers use
Their full height to proclaim
The strength of Collective Man,
Each language pours its vain
Competitive excuse:
But who can live for long
In an euphoric dream;
Out of the mirror they stare,
Imperialism’s face
And the international wrong.

Faces along the bar
Cling to their average day;
The lights must never go out,
The music must always play,
All the conventions conspire
To make this fort assume
The furniture of home;
Lest we should see where we are,
Lost in a haunted wood,
Children afraid of the night
Who have never been happy or good.

The windiest militant trash
Important Persons shout
Is not so crude as our wish:
What mad Nijinsky wrote
About Diaghilev
Is true of the normal heart;
For the error bred in the bone
Of each woman and each man
Craves what it cannot have,
Not universal love
But to be loved alone.

From the conservative dark
Into the ethical life
The dense commuters come,
Repeating their morning vow,
“I will be true to the wife,
I’ll concentrate more on my work”,
And helpless governors wake
To resume their compulsory game:
Who can release them now,
Who can reach the deaf,
Who can speak for the dumb?

All I have is a voice
To undo the folded lie,
The romantic lie in the brain
Of the sensual man-in-the-street
And the lie of Authority
Whose buildings grope the sky:
There is no such thing as the State
And no one exists alone;
Hunger allows no choice
To the citizen or the police;
We must love one another or die.

Defenceless under the night
Our world in stupor lies;
Yet, dotted everywhere,
Ironic points of light
Flasch out wherever the
Just Exchange their messages:
May I, composed like them
Of Eros and of dust,
Beleaguered by the same
Negation and despair,
Show an affirming flame.

Wystan Hugh Auden

Znam sasvim dobro, zvijezde gledajući,
Do njih da je, mogu u pakao ući,
Al ravnodušnosti najmanje se treba –
Ljudske il zvjerinje – bojat ispod neba.

Kako bi nam bilo da njin plamen krije
Strast za nas koju nitko kadar nije
Uzvratit? Jednake ljubavi a tko li
Nema, nego sam onaj koji više voli.

Iako sam štovatelj (tako mislim barem).
Zvijezda koje ni za što ne mare,
Ne mogu reći sada, dok se pale,
Da su mi strašno cio dan manjkale.

Bude li nestanak il smrt svih zvijezda
Naučiću da u prazni gledam bezdan
I mrak mu totalni slutim uzvišenim
Mada to uzet vremena će meni.

Wystan Hugh Auden

Draga, makar je prošla noć
San njen još i danas oko nas kruži,
Onaj što nas donese u sobu
Duboku uzvišenu kao
Posljednja željeznička stanica,
A nagomilani u sjeti toj
Kreveti su bili, i mi u jednom
Što ležao je u dalekom kutu.

Naš šapat ne probudi ure,
Ljubismo se i radostan bjeh
Zbog svega što si uradila,
Ravnodušan na one
Koji su sjedili s neprijateljskim očima
U parovima na svakom krevetu,
S rukama oko vrata,
Tromi i nejasno tužni.

Kakvog pokopanog crva krivnje
Il', kakve zloćudne sumnje
Ja sam žrtva,
Zar si tad besramno
Učinila ono što nikad nisam htio,
Priznala ljubav drugu;
A ja, ponizan, osjetih
Da sam neželjen i izađoh?

Wystan Hugh Auden

Neka stane sat, telefon neka zašuti,
Kost dajte psu, ja lavež neću čuti.
Klavir neka umukne, bubanj nek nestane tuči
Prigušen, kad lijes iznesu tugujući.

Avion tužno neka propara tišinu
Vukuć natpis "Mrtav – nema ga – preminu",
Traku tuge grlici nek metnu ispod glave,
Prometnici crne rukavice nek stave.

Bje Jug i Sjever – sve četiri stane svijeta,
Moj radni tjedan i nedjelja sveta,
Bje govor, pjesma, podneva i noći,
Vjerovah krivo – da nikad neće proći.

Zvijezde sad ne želim, nek padnu s visine,
Mjesec nek se smrači, sunce nek se skine,
Nek se more prospe i šuma nek pada.
Jer srce se moje ničemu ne nada.

Wystan Hugh Auden

(drugi prijevod)

Zaustavite satove

Zaustavite satove, isključite telefon,

Da ne laju, dajte psima sočne kosti,

Utišajte glasovir i uz prigušenog bubnja zvon

Iznesite lijes crni, neka priđu tugujući.

Zrakoplovi neka kruže jecajući nadamnom

Ispisujuć riječi "Umro je", modrim svodom

Golubovi neka nose mašne žalobne,

Prometnici neka stave rukavice crne.

Bio je moj Sjever i moj Jug, moj Istok i Zapad,

Moj radni tjedan i nedjeljni odmor,

Moje podne i ponoć, moja pjesma i moj govor,

O, kako griješih misleć da naša ljubav nema ponor.

Zvijezde više ja ne želim, ugasite ih sve.

Zamračite mjesec, zasjenite sunca sjaj.

Izlijte i oceane, pometite šume sve.

Nadolaze dani tuge - odnio je i naš Raj.

Wystan Hugh Auden

 

 (orginal)

Funeral blues

Stop all the clocks, cut off the telephone.
Prevent the dog from barking with a juicy bone.
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.

Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead.
Put crêpe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.

He was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last forever: I was wrong.

The stars are not wanted now: put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood;
For nothing now can ever come to any good.

Wystan Hugh Auden

(italiano)

Blues in memoria

Fermate tutti gli orologi, isolate il telefono,

fate tacere il cane con un osso succulento,

chiudete i pianoforti e fra un rullio smorzato

portate fuori il feretro, si accostino i dolenti.

Incrocino gli aereoplani lassù

e scrivano sul cielo il messaggio Lui È Morto,

allacciate nastri di crespo al collo bianco dei piccioni,

i vigili si mettano i guanti di tela nera.

Lui era il mio Nord, il mio Sud, il mio Est ed il mio Ovest,

la mia settimana di lavoro e il mio riposo la domenica,

il mio mezzodì, la mezzanotte, la mia lingua, il mio canto;

pensavo che l'amore fosse eterno: avevo torto.

Non servono più le stelle: spegnetele anche tutte;

imballate la luna, smontate pure il sole;

svuotatemi l'oceano e sradicate il bosco;

perché ormai nulla può giovare.

 Wystan Hugh Auden