Šum krila i šum vode

Vinko Kalinić 08:40:00 0 comments Poezija Vesna Parun

Išli smo rubom. S jedne strane noć
a s druge voda.

Noć nam je htjela pokazati predjele
gdje čovjek i ptica lako zalutaju,
ako čovjek ne vjeruje ptici
ni ptica čovjeku.

Voda nam je imala reći još mnogo
iz svog iskustva dugog, u svakidašnjoj pratnji čovjeka.

Ali smo išli bezbrižni
mimo vode i noći.

II.

Nitko od nas nije slutio svoje
oteščalo lice: to je obnavljanje
tišine bilja. Starenje sunca.

Kamenje je ležalo kao razbacani metal ljeta.

III.

U sumrak,
brda su se u daljini razmakla
i opet sastavila.

Tri divlje patke prestigle su rijeku.
I sakrivši se u svjetlost nestalog sunca
pretvorile su u mir pokrajine
gdje je počinjala zora.

IV.

Iz noći javi se obris brda vjetrovitog.
A ja mislim: Kako je daleko
ljubavo odlutala.

Ljubav bez sjećanja je grana gola
na koju ne slijeću ptice.
Misao daje želji sjaj neprolazni.

Nek lista stablo na vjetru, neka procvate
zelena grana u mom srcu.

Ljubav je odlutala daleko.

V.

Svijet što nam ide ususret došapne nam obrise
šumnih stabala na obzorju
što rastu iz prignutih sjena.

Sjedni na prag
i čekaj
da se pomakne veče.

Najzad je opet svatko sam sa svojom tuđinom.
Putnici su izgubili sjećanje
na pravi zavičaj, i dozivaju se prestrašeno
imenima nepoznatim.

VI.

Zadržimo sjenke i slušamo jeku.

Dani odlijeću na krilima lastavica.

Još dvanaest zelenih košara moram oplesti.
(Zaboravih riječ na koju se iz sna odzivaš).

Tišina je i zabrinutost.
kao da smo ovdje godinama.

VII.

Kad na tebe mislim, bivam ljeto
sa zelenom kišom u staroj šumi.
Njedra su mi puna trave morske.
Tvoje grlo možda je za mene
izvor izgubljen.
Ime ti je zastava na bedemu
što leprša i ne da mi da usnem.

VIII.

Odavna pokolebani
sišli smo ovamo i položili svoje breme
u krilo moru.

Nalili smo ulje u staru svjetiljku
koja je gorjela zanemarena
nesigurnim plamenom.
I stadosmo slušati
zvuk šljunka što ti se kotrljao
i šum pjene u nestajanju.

O, vodo crnih ustiju.
More, bučeća soli godina
nema spokojstva u tvojoj osami.

IX.

Kad je odlazio vidjeh mu u očima
jednu misao, zalutalu
kao dragi kamen u pijesku pustinje.

Znala sam: on je izgubljen.

X.

Prošao je kroz mene kao val
dodirujući one koji spavaju
u planini nepokretnih vjetrova.

prohujao je kao jeka
korz moje stijene.

Pao je kao snijeg
na krila moja

i pretvorio se u tišinu.

XI.

Pred smirenom vodom zastanimo načas.
Pogledaj: sad smo zatvoreni
u našim očima
i u našem rastajanju.

XII.

Glas tvoj je težak kao miris spaljenog bilja.
Dok smo govorili
možda nas je čula trava
ili noć
livadom zagušena.

Krajolik je trenutno povjerenje sjena.

 

 

XIII.

Triput u noći prekrižen je put
i kamen bačen umornom rukom
tko da nađe u rijeci koja teče
u brzoj rijeci pomiješanih valova.

Davna rijeko, zaboravi!
Nastavi put kroz gole vrbe
sa svojom ili našom patnjom
u sjećanju.

 

Vesna Parun