Časovi mog života - zrnje brojanica.
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena.
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate?

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve.
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni?

Draguljari, možete li napraviti
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć?

Vesna Parun

Never

Ne znam gdje počinje praznina mora
ali slutim što je taknuo u tebi ili u meni glas
koji je blizu negdje rekao:
nikad.

To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.

Nikad.
Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostro.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.

A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
spružit ćeš za njim svoje ruke i viknut:
ne odlazi!

Vesna Parun

Never

I do not know where the emptiness of the sea begins.
But I guess I know the point in me and you
touched by the voice which somewhere nearly said:
never.

There is a river which does not return anymore
to its source
because its banks have an arrangement
with an unknown somebody
who is waiting far away.

There is a flower which does not descend anymore
to its root
because there the future is settled.

Never.
The noisy grass of the plateaus trampled by nobody,
the snow on the mountains
of violet color.

Turn back and look at your Never,
grown up in the grass of hearing and sight,
in the shadow of tied hands, in the glow of
unquenchable desire.

Turn around, recognize your Never
spread across the vanished plains.
And the grave thought that you have now set in full swing
will become gentle because near it stands the man
incomprehensible in his solitude.

And when he moves away into the Night
and into the immense space immersed in sleep
you will extend your hands after him
and cry out:
don't go away!

Vesna Parun

Ti mi ne vjeruješ, jer si ugledao na mom licu cvijet
koji ne liči na cvijet iz bajke, na skromnost
prve tuge za kišnom ogradom, na most
duginih kristala, i nije kao hod ptica čist i svet.

Moj cvijet je rastao taman nadohvat ispružene sjene svijeta
koja ga nije doticala. Meni su mahali
bijeli leptiri šume i svečani oblaci ljeta
nada mnom su u podne plov nježni zaustavljali.

Da ti ne ispričah sve o sebi ti bi drhtao da vjetar ne raznese
moje latice. Divio bi se djetinjoj nemoći
mojih suza i sklapao bi ruke
nad mojim očima da me zaštitiš od noći.

Zlatkooki leptir tišine iščezli su u tmicu
i plavi oblaci prođoše, a sjena svijeta me tače.
Sunce je sažgalo bašte i ispilo vrtače.
Pust cvijet drhteći cvjeta na mom licu.

Vesna Parun

Jutro je izašlo na cestu. Ne volim jutro.
Recite suncu da je moja soba modra od suza.

Vjetar njiše pučinu od djeteline.
Uskoro bit će žalosne oči djevojaka.

Ne vodi zru sumraci neprovidne mladosti.
Recite djevojci neka zatvori vrata, bubnjevi idu.

Vesna Parun

Više ti ne vidim, dijete,
u osmijehu jabuku crvenu.
Tuge ti pogledu prijete,
pjesmu ti otimlju grlenu.
Na mrki glas dječaka
stado se moje prenulo.
Ko mjesečeva zraka
poljem je srce krenulo.

Vesna Parun

Antica Mateljan,
majka Vesne Parun, prije udaje

Naslonila sam čelo na stijenu, čelo je moje dugo bdjenje.
Ne volim te svijete i ne volim te mjesečino!
Šaptom tmurne žeđi ušutkavam ptice iz mraka.
Oči se pune budnim napuštenim zvijezdama.

Reci mi kako se zove kraj u koji krećeš
tko znade crnu šumu iz koje izviru sudbine?
Grudi su moje teška zemlja, u pjesmu zaranjam lice.
Sva je moja ljubav davna. Stabla su strepila prije mene.

 Vesna Parun

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Vesna Parun

Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me očekuju.
Volim ljeto.
Kao ruke mladića koji ozdravlja
i polako ustaje iz žute sjete soba -
ruke ljeta za suncem ispružene,
nudeći mu zanesene obrise našeg tijela,
libido ptica i med hladovine.
I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u brončanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom ve?eri i boja.
I zima katkad posjeduje mekoću prve ljubavi
u dugoj tajni trulog dječjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprašta
i sve je kadra da započne iznova.
Ali, mašta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godišnje doba koje živi
samo od prozračnog rasula snijega,
od nježne smrti sviju početaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lišena slatke groznice čekanja!
Paučino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljeće, kako si u svemu što
nam nudiš nemilosrdno!
Na raskršću slučajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljeće
na usnama žednih ljubičica.

Vesna Parun

Lišće noću spava.
Noću mjesec bdi.
Rijeka premiješta vrbike.
A zemlja prebrojava noću
mrtvace i pjeva.

Vesna Parun

Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine
i disanje, i strast zelenih pčela noći
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta...
Dok dan nevin tka u putenoj samoći tananih priviđenja klas,
anđeo ljeta
zastavši na zlatnim ljestvama od pruća,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasićen val.
Na dnu moje jave kristal nadahnuća
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijeće iz ruku čežnja,
crni ždral.

Vesna Parun

Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skoroteče,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana.

Vesna Parun

Ako je život rijeka što teče

ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše.
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi, sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine.
Daleko za mnom izvor šumi
a ušće ne znam gdje se krije.
A kada gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.

Vesna Parun

Vesna Parun

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoci dusa mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijecu
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijecu
i lazi svoj pozamljujem celo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti brise.
I ako zivim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije vise.

Vesna Parun

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvjetalim grudima
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.

Vesna Parun

Leći ćemo oboje na zemlju
nećemo govoriti ništa.
Slušat ćemo kako noć
svlači bijelu košulju i zove
ljubavnike da je izrane
zlatnim bodežima
zagrljaja.

 Vesna Parun

Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto,
u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom
skini sa umornih čela pečat brige i znoja.

Neka se pjesma domi i radost neka gazdi,
neka je mir domaćin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumuješ!
U nas je sijaset srca i alata,
ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ.

I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva
prostruji dah planina i svježi žubor rijeka.
Neka se slije u jednu, široka kolosijeka,
sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva!

Vesna Parun

"Ako prestanem pjevati nježnost,
nitko neće više znati, braćo
tajnu kako je zasađeno drvo,
bajku kako je niknuo cvijet
usred poljana opustjelih.
Nitko neće znati više zašto je tu
i tko je izbavio njegove oči,
da budu oganj svijeta."

***

Bez ljubavi tijelo je tamnica
u kojoj duša ispašta svoje prisustvo.

* * *

Ja ne tražim smisao života nego ga življenjem neprestano stvaram. Iz prkosa. Samo za sebe, jer je laž da to itko može činiti za druge.  Možeš raditi za nekog, ispaštati za nekog, ali ne možeš za njega tražiti smisao života. Ni umjesto njega. A u tome je najveća pogreška i krivnja svih propovjednika smisla, plaćenika institucionalnog traganja za takozvanim apsolutnim smislom. Mnogo je lakše biti svim formama zaštićen govornik, obmanjivač, negoli svakodnevno u borbi protiv svih obmana, upregnut tragač. Uostalom, koliko smisla ima ovaj svijet, koliko ima smisla u međusobnom žderanju, u krvavim bitkama za nacije, države, načela… Ako je samo jedno grlo priklano na tom svijetu, onda svijet za mene nema smisla. I gotovo.

Vesna Parun (Feral Tribune, 22. siječnja 1996.)

***

Kleveta

Kleveta je način ubijanja. Nož je strašna stvar, ali je pravednija od klevete. Jer ubiti se može iz bijesa, samoobrane, ali kleveta je neshvatljiva. I mahom je   koriste najveći  "rodoljubi" u ime države. A oni zapravo uništavaju intelektualno najhrabrije ljude, slobodne duše koje dokazuju da nam domovina može biti i bolja.

Vesna Parun (Feral Tribune, 22. siječnja 1996.)

***

Pjesma i bajka

Pišući pjesmu, dodirujemo dno bajke. Slušajući bajku, šećemo po krovu poezije.

* * *

Moja je domovina svuda gdje nađem mrvicu dobra u čovjeku!

Vesna Parun (Slobodna Dalmacija, 17. 10. 2001.)

Škola

U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa!

Taj topot i taj dim što dolazi sve bliže

ući će u tvoj vrt, rastaviti usnula vrata.

Sama si u kući. Što ćes mu reći djevojko

nepoznatom čovjeku koji želi umrijeti

na tvojim nagim rukama, što ćes mu reći?

Sama si u praznoj napuštenoj kući

koju grli paprat. Nebo s tvog prozora

jednako je uvijek, blago i daleko.

Cestama umorni konjanici idu.

A netko želi da umre na tvojim tihim rukama

koje nitko nije uspavao u ponoćima.

Netko žudi noćas da ogrli, umirući,

tvoj tanki struk i netaknutu kosu.

Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu,

niz široku večer;

netko je kradom sa obale zvao.

Spusti niz ramena pletenice. Potrči

otkrivena srca; ne boj se sto drhtiš.

Potrči, potrči! Ne pitaj tko jeca,

ni tko u mraku prati tvoje korake.

Vec su grobari odnijeli iz razvaljene kuće

svetlucave koralje i zlatne kanarince.

Priče su se u tišinu razišle.

Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće.

Umjesto naušnica nosit ćes uteg bola,

djevojko, ako si život izabrala!

Vesna Parun

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.

Vesna Parun

Prostrt na žalu sjenovitog zatona
leži kao ograđeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Po njemu se igra podnevni vjetar.
Ne znam je li ljepša grana šipkova
puna cvrkuta ptičjeg ili pregib
njegova pojasa gipkiji od guštera.

Slušam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to bliže.
I skrivena u lišću stare agave
motrim kako grlo mladića postaje galeb
i odlijeće put sunca klikćući sjetno
u žutim oblacima. A iz bronce
njegova raskošnog trbuha diže se mrko
cvjetna vrlet na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajka.

Šušti žalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiču šumovitu uvalu.

Udišem miris ljeta u nasadima
i puštam da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaćena
iz kojih teče ulje maslinika.
I vračajući mirne oči k njemu
koji spava uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim, puna rasijane žudnje,
koliko bijelih ptica raskriljenih
dršće u modrim gudurama oblačnim
tog tijela koje tišinom zbunjuje
šumor mora i samoću trava.

Vesna Parun

Sleepy boy

Prone on the shore of the shadowy bay
lays down like a bounded vineyard
lonesome and turned towards the waves.
His face is graceful and sincere.
Noon’s wind plays on it.
I’m not sure if the rose hip branch is prettier
full of birds chirping, than the curve
of his waist resilient than of a lizard.

I listen to the booming of the low thunder
that buckles from the sea, more and more.
And hidden in the leaves of the old agave
I observe how the boy’s neck becomes the seagull
and flies away to the sun exulting sadly
in yellow clouds. And from the bronze
of his sumptuous stomach raises darkly
floral cliff with resting
breathtaking fairies and fairy tale queens.

The shore rustles and the sea turned grey.
Golden shadows outshined the vineyard.
Columns of clouds are rising in the distance.
Lightning touches the forested bay.

I inhale the fragrance of summer in plantations
and I’m intoxicated by the nudity of plants.
Then I look at my glaring hands
and my thighs gilded by the sea foam
where oil from olive groves flows.
And when I turn back my calm eyes to him
who sleeps immersed into the roar
of the slow storm, ancient like agave,
I think, full of absent longing,
how many white birds with spread wings
quiver in livid cloudy gorges
of that body which puzzles with silence
the sea murmur and the grass solitude.


Vesna Parun

(Preveo Darko Kotevski)