Sad kad se moja duša odvikava
od drhtaja večernjeg, i dah tamni,
čujem slobodu što mi ide ususret
ispruženih ruku iznad vrtova koji spavaju uz ostarjelo ljeto.
Šta će mi moja preostala krv
šta će mi čelo nespokojno.
Evo stojim na raskršću, moja pustoši,
i čekam te!
Prođite kroz mene, snjegovi od prosinca do travanj,
vjetri što nosite od nas pjesme i suze.
Svakog dana, svakog trena
jedan se djelić moje duše useli
u hladnu koru zimskog drveća.
I dozvilje me odande glasom odletjele zvijezde
glasom poruke ili glasom ljubavi
što je kosturi ptica pretvoriše u samilost.
Vesna Parun
0 comments:
Objavi komentar