Dok zahladi dan i sjenke otiđu
vrati se o najmlađa pjesmo ruža,
ako si još malo u srhu tame sačuvana
kao tada kad si bila okupljanje
lomnih šoljki u košari mjesečine.
Sumrak pljušti kao kiša na ozelenjeni grad.
Od jantara bregovi, nebo je slonovo bedro.
Ali šta tražim na padinama večeri?
Odavno nisam lađar ni začuđena djevojka.
Modra svjetlosti, pjego posljednja
na stijeni zdenca! Sumrače u grivi
zaspalih zvijeeri, u prašini korova.
Ti si ostao isti, tvoja je staza još tu
a nad mojim čelom izmijenio se vidokrug.
Vjetrenjača jedna što iz daljine zvaše
sad baca na moja ramena promjenjivi hlad.
Dugo se u nama živeći kao u kamenu
ljubav se u mudrost pretvorila zbog sjaja
izgubljenog sunca, zgaslog zla.
Vesna Parun
0 comments:
Objavi komentar