John Keats (London, 31. listopada 1795. - Rim, 23. veljače 1821.), engleski pjesnik, jedna od vodećih figura romantizma.
Rodio se u londonskoj ulici Mooregate br. 85 gdje mu je otac radio kao konjušar. Živio je sretno do svoje sedme godine života. Otac mu je umro od frakture lubanje nastale padom s konja. Majka mu se ubrzo preudala, ali i napustila novog supruga te se sa svoje četvero djece (sin je umro kao malo dijete) preselila njegovoj baki. Ubrzo mu je majku ubila tuberkuloza. Baki su na skrb ostala djeca. Ona je imenovala dva čuvara da čuvaju njene nove "dužnosti". Ti čuvari su mladog Keatsa ispisali iz škole koju je volio i koja mu je usadila ljubav za književnost, i poslali ga da bude šegrt liječnika. Njemu se ta zamisao nije svidjela pa je nakon tučnjave sa svojim gospodarom, napustio naukovanje da bi postao student u lokalnoj bolnici. Tada se posvećuje književnom radu. Njegova djela kritika nikad nije voljela, iako je takvo mišljenje bilo produkt politike, a ne estetike (napadaju ga iz političkih razloga, jer je prijatelj žestokog liberala L. Hunta).
Brat Tom umire mu od TBC-a, a i sam Keats pokazuje znakove bolesti. Od rujna 1818. do rujna 1819. traje Keatsovo najplodinje stvaralačko razdoblje. U toj godini dana napisao je najveći dio svojih djela koja je kritika pohvalila.
Bio je u Škotskoj i Irskoj, ali se prerano vratio zbog narušenog zdravlja. Fanny Brawne je žena u koju se zaljubio, ali koja ga je unesrećila. Po savjetu doktora o promijeni klime, uz svog prijatelja ide u Rim. Uselio se u kuću kraj Španjolskih stuba, i tu su se o njemu brinuli prijatelj Joseph Severn i doktor John Clark. Pomoći nije bilo. Iako je tuberkuloza tada bila neizlječiva bolest, Percy Bysshe Shelley i George Gordon Byron vjerovali su da je Keatsa dotukla kritika objavljena u časopisu "Quarterly Review". Njemu u spomen i čast, Shelley je napisao i pjesmu Adonais.
Umro je na Severnovim rukama sa samo 26 godina. Pokopan je na protestantskom groblju u Rimu. Na nadgrobnom spomeniku mu stoji natpis:"Ovdje leži onaj čije je ime zapisano u vodi". Ime mu nije na spomeniku. Oscar Wilde mu se divio smatravši ga kraljem.
Književni interes se kod Kealsa javlja vrlo rano. U petnaestoj godini prevodi Eneidu i privatno studira klasične autore. U pet godina književnog stvaranja ostavio je iza sebe ode, sonete, pripovijesti u stihu i drame. Jedan je od najvećih engleskih romantičara, nedvojbeno najsenzualniji. Njegovi stihovi su "raskoš zvukova, boja, mirisa". Zaljubljen u svijet klasike, on je poklonik vječne ljepote ("A thing of beauty is a joy for ever", "Ono sto je lijepo vječna je radost"), i ide sve do tvrdnje o istovjetnosti ljepote i istine "Ljepota je islina, istina je ljepota"). Pisao je pod utjecajem elizabetanaca i Miltona, a svojim savršenim odama, O nehatu, Oda grčkoj urni, Oda slavuju utjecao je na mnoge engleske pjesnike sve do onih modernih. Keatsova lirika se odlikuje s izuzetnom osjetljivosću, užarenom maštom i mističkim obožavanjem ljepote. Njegove pjesme su prevođene i u nas.
Djela: Pjesme (1817), Endymwn (1817), Lamia i ostale pjesme (1920). Pjesnička djela u 8 svezaka objavljena su 1938., a Pisma 1952. godine.
