Prikazani su postovi s oznakom John Keats. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom John Keats. Prikaži sve postove
John Keats (London, 31. listopada 1795. - Rim, 23. veljače 1821.), engleski pjesnik, jedna od vodećih figura romantizma.

Rodio se u londonskoj ulici Mooregate br. 85 gdje mu je otac radio kao konjušar. Živio je sretno do svoje sedme godine života. Otac mu je umro od frakture lubanje nastale padom s konja. Majka mu se ubrzo preudala, ali i napustila novog supruga te se sa svoje četvero djece (sin je umro kao malo dijete) preselila njegovoj baki. Ubrzo mu je majku ubila tuberkuloza. Baki su na skrb ostala djeca. Ona je imenovala dva čuvara da čuvaju njene nove "dužnosti". Ti čuvari su mladog Keatsa ispisali iz škole koju je volio i koja mu je usadila ljubav za književnost, i poslali ga da bude šegrt liječnika. Njemu se ta zamisao nije svidjela pa je nakon tučnjave sa svojim gospodarom, napustio naukovanje da bi postao student u lokalnoj bolnici. Tada se posvećuje književnom radu. Njegova djela kritika nikad nije voljela, iako je takvo mišljenje bilo produkt politike, a ne estetike (napadaju ga iz političkih razloga, jer je prijatelj žestokog liberala L. Hunta).

Brat Tom umire mu od TBC-a, a i sam Keats pokazuje znakove bolesti. Od rujna 1818. do rujna 1819. traje Keatsovo najplodinje stvaralačko razdoblje. U toj godini dana napisao je najveći dio svojih djela koja je kritika pohvalila.


Bio je u Škotskoj i Irskoj, ali se prerano vratio zbog narušenog zdravlja. Fanny Brawne je žena u koju se zaljubio, ali koja ga je unesrećila. Po savjetu doktora o promijeni klime, uz svog prijatelja ide u Rim. Uselio se u kuću kraj Španjolskih stuba, i tu su se o njemu brinuli prijatelj Joseph Severn i doktor John Clark. Pomoći nije bilo. Iako je tuberkuloza tada bila neizlječiva bolest, Percy Bysshe Shelley i George Gordon Byron vjerovali su da je Keatsa dotukla kritika objavljena u časopisu "Quarterly Review". Njemu u spomen i čast, Shelley je napisao i pjesmu Adonais.


Umro je na Severnovim rukama sa samo 26 godina. Pokopan je na protestantskom groblju u Rimu. Na nadgrobnom spomeniku mu stoji natpis:"Ovdje leži onaj čije je ime zapisano u vodi". Ime mu nije na spomeniku. Oscar Wilde mu se divio smatravši ga kraljem. 


Književni interes se kod Kealsa javlja vrlo rano. U petnaestoj godini prevodi Eneidu i privatno studira klasične autore. U pet godina književnog stvaranja ostavio je iza sebe ode, sonete, pripovijesti u stihu i drame. Jedan je od najvećih engleskih romantičara, nedvojbeno najsenzualniji. Njegovi stihovi su "raskoš zvukova, boja, mirisa". Zaljubljen u svijet klasike, on je poklonik vječne ljepote ("A thing of beauty is a joy for ever", "Ono sto je lijepo vječna je radost"), i ide sve do tvrdnje o istovjetnosti ljepote i istine "Ljepota je islina, istina je ljepota"). Pisao je pod utjecajem elizabetanaca i Miltona, a svojim savršenim odama, O nehatu, Oda grčkoj urni, Oda slavuju utjecao je na mnoge engleske pjesnike sve do onih modernih. Keatsova lirika se odlikuje s izuzetnom osjetljivosću, užarenom maštom i mističkim obožavanjem ljepote. Njegove pjesme su prevođene i u nas. 


Djela: Pjesme (1817), Endymwn (1817), Lamia i ostale pjesme (1920). Pjesnička djela u 8 svezaka objavljena su 1938., a Pisma 1952. godine.
(London, 31. listopada 1795.
- Rim, 23. veljače 1821.)
engleski pjesnik

















 „Nisam siguran ni u što osim u svetost ljubavi Srca
i istinitost Mašte – jer ono što mašta vidi kao Ljepotu
mora biti istinito – bez obzira na to je li ranije postojalo ili nije.“

John Keats



Biografija


Pjesme:
La belle dame sans merci
Byronu
Kad počnem strepit
Moderna ljubav
Zašto se sinoć smijah?
Šturak i cvrčak
Tužni ljubavni misal







Byrone, kako tužiš pjesmom blagom!
S nježnošću duša nalazi ti sklad,
Kao da blaga sućut čudnom snagom
Dira ti lutnju, a ti, blizu tad,
Tonove hvataš, ne daš im da mru.
Raskoši klonut duša ti se zna;
Bol duše svoje zaodjevaš svu
Svjetlokrugom što blistav tako sja
Kao kad oblak zlatni mjesec skrije
Pa rubovi mu žarkim svjetlom sjaju,
Kroz crno ruho zraci probit znaju
Ko žila što kroz crn se mramor vije;
Labude, mrijuć' pjevaj još, odoli,
O čarobnoj i slatkoj pjevaj boli.

John Keats



Kad počnem strepit da ću prestat biti
Prije neg' perom prožnjem uma plod
U hrpi knjiga koje će ga kriti
Ko žitnica kad primi žetve rod;
Kad vidim oblak kako se u noći
Po nebu kao znak ljubavi kreće
I pomislim da pratit neću moći
Sjene mu, vođen slatkom rukom sreće;
Kad osjetim da tebe, stvore lijepi
Trenutka ovog, vidjet neću više,
Nit' ikad kušat ljubav i njen slijepi
Strasni plam! – stanem na obalu, tiše,
Zamišljen, sve dok Ljubav koja gori
I Slava s njom u ništa sva se stvori.


John Keats



I što je ljubav? Odjevena lutka
Da dokon maziš, njeguješ je, ljuljaš;
Pogrešnih nježnih imena, božanska,
Tako da luda mladost sebe smatra
Istom jer ljubi, i to uzdisanje
I zaljubljenost traju cijelo ljeto
Pa češalj drage postaje dijadem
A wellingstonske čizme Romeove;
Na broju sedam živi Kleopatra,
A Antonije je na Brunswick Squareu.
Budale! Ako zagrijala svijet
Neka je strast, zaludjela Vojnike
I Kraljice, zbog čega ta bol ne bi
Običnom bila kao i rast trave.
Budale! Kleopatrin rastopljeni
Skrutite biser mi i ja ću reći:
Volite, premda nosite cilindre.

John Keats



Zašto se sinoć smijah? Nikom nije
To jasno; ni Bog s neba mi ne zbori
O tom, ni Vrag u Paklu što se krije.
Samo ću srcu reći što me mori.
O, srce! Sami, tužni smo; ti kaži
Zašto se sinoć smijah? Patim jako!
O, Tmino! Oko moje stalno vlaži,
Uzalud molim Srce, Nebo, Pako.
Zašto se smijah? Živ sam, moram reći:
Blaženstvo duha najveće je za me –
Al' još bih noćas htio u smrt pribjeći,
Gledajuć' svijet u zagrljaju tame;
Ljepota, Slava, Stih je silna stvar,
Al' Smrt je više – Smrt je Žića dar.

John Keats



Lirika svijeta nikad mrtva nije:
Kad ptice se od sunca što ih žeže
Skriju u sjenu krošnji, glas tad seže
Do živica, kroz strnište se vije;
To šturak pjeva – on jedini smije
Slaviti raskoš ljeta – on je svježe
Radosti vir; kad zamori se liježe
Na počinak, pod vlas se blago svije.
Lirika svijeta nikad ne staje:
U pustu hladnu večer, kada zima
Tišinu tka, iz ognjišta se javi
Poj cvrčka, dugo u tolini traje
I misli onaj što tone u snima
Da šturak pjeva u zelenoj travi.

John Keats



„Dana više nema, i svih njeg'vih slasti!
Glasa miloga i usana, ruke meke i još mekših grudi,
Toplog daha i šapata lakoga, poluglasja strasti,
Očiju svijetlih, struk, tijelo na kog pogled sludi.
Izblijedio je cvijet, pupoljaka čar,
Izblijedila ljepota, u mojim očima sjaj,
Izblijedila ljepota, iz naručja dar,
Izblijedio glas, toplina, svjetlost, Raj.

Ojačali prerano sa spuštanjem tame,
U praznični suton – prazničnu noć
Kad ljubavi mirisne upiću se same
Potka gustog mraka, tajne slasti moć;

Al' sad kada znam do kraja taj ljubavni misal,
U san idem, jer me slomi za ljubavni žal.“

John Keats



Što te muči o moj pažu,
Da tu samac tražiš spas?
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.

Što te muči o moj pažu?
Toneš sav u nujne sne?
Vjeveričin silos pun je,
A jesen već mre.

Tvoje čelo bijel je ljiljan,
Boli kap k'o biser čist
Blista, obraz blijedi vene
Kao ružin list.

Gospu ja u polju sretoh:
Kao vila lijepa sva,
Kose duge, noške lake,
Oko joj se sja.

Glavu vijencem joj ukrasih,
Grivne spletoh njoj u čast.
Pogleda me, ja oćutjeh
Svu ljubavnu slast.

Podigoh je na svog konja,
Za sve bijah slijep taj dan;
Pjevaše mi pjesmu divnu,
Kao vilin san.

Korijenja mi slatkog, meda
Divljeg da i mine sjaj:
Govori baš čudnim glasom:
"Ja te ljubim znaj"

Vilinskom me domu vodi.
Plače danju i po noći.
S tri poljupca morao sam
Da joj stisnem oči.

Sve sam kralj i knez i ratnik
- A svak blijed k'o sablast, sjen -
Viču: "La belle dame sans merci!
Zauvijek si njen!"

Tu je mene uspavala;
Sanjah to, što neće proć.
Na obronku brijega hladna
Proveo sam noć.

Zato ovdje jadan lutam,
U samoći tražim spas.
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.

John Keats