Byrone, kako tužiš pjesmom blagom!
S nježnošću duša nalazi ti sklad,
Kao da blaga sućut čudnom snagom
Dira ti lutnju, a ti, blizu tad,
Tonove hvataš, ne daš im da mru.
Raskoši klonut duša ti se zna;
Bol duše svoje zaodjevaš svu
Svjetlokrugom što blistav tako sja
Kao kad oblak zlatni mjesec skrije
Pa rubovi mu žarkim svjetlom sjaju,
Kroz crno ruho zraci probit znaju
Ko žila što kroz crn se mramor vije;
Labude, mrijuć' pjevaj još, odoli,
O čarobnoj i slatkoj pjevaj boli.
John Keats
0 comments:
Objavi komentar