Kad počnem strepit da ću prestat biti
Prije neg' perom prožnjem uma plod
U hrpi knjiga koje će ga kriti
Ko žitnica kad primi žetve rod;
Kad vidim oblak kako se u noći
Po nebu kao znak ljubavi kreće
I pomislim da pratit neću moći
Sjene mu, vođen slatkom rukom sreće;
Kad osjetim da tebe, stvore lijepi
Trenutka ovog, vidjet neću više,
Nit' ikad kušat ljubav i njen slijepi
Strasni plam! – stanem na obalu, tiše,
Zamišljen, sve dok Ljubav koja gori
I Slava s njom u ništa sva se stvori.
John Keats
0 comments:
Objavi komentar