Mjesta na kojima se najbrže gasi dan
svakako su ljudska lica, neka pobijele, neka
posive, svako se na neki svoj način smrači
i pogubi značajke prirodnih svojstava; svako
zadrhti, siđe do na dno nas kao na zadnji pozdrav
i utone u svoj pepeo u kojem zaiskri tek poneki
san, kakav prizor prema konačnom i nespoznatom;
u svakom se ide k završnoj igri koja izgara gdje je nitko
ne vidi, gdje nas još samo potamnjeli tamarisi
podsjećaju na neodoljiva protjecanja, na sva ta
treperenja kroz koja smo prošli poput oluje
koju nitko ne želi ni razumjeti ni spominjati
i koja nam je svima onaj neotkriveni vir, riječi koje nas
uče da svaki naš pojedinačni život nije ništa drugo
nego jedan nedovršeni posao, stvor bez srca
i iluzija, vrijeme u čijoj će stupici svatko od nas
nekako završiti, točno onako
kako nam se dopusti.
Iz zbirke “PČELA U JANTARU”,
Književni krug Split, 2016.
0 comments:
Objavi komentar