Zagreb, Trg Republike 1959.
Piše: Dalibor Cvitan
Kako ljudi rado nalaze racionalne alibije za bilo što, tako bih i ja kao povod za ovaj tekst mogao uzeti dvadesetpetogodišnjicu smrti Tina Ujevića, koja pada ove godine u studenom, ili novo izdanje feljtonsko-biografske knjižice Vladimira Rema „Tin bez vina“ – ali pravi povod je pomisao: što zapravo ostaje iza nečije smrti?
Već sam jednom naveo da me u moru nekrologa poslije Krležine smrti najviše taknula jedna rečenica Saše Vereša, napisana, mislim, baš u ovom listu: „Dobro, Krležino djelo, ali – što je s Krležom?“ Možemo se mi latinski tješiti verba volant, scripta manent ili exegi monumentum, äere perennius i sličnim, tipično mediteranskim, lažno spiritualističkim licemjerjima – ali u pozadini ostaje sveti strah da je nešto nepovratno i zauvijek prošlo. Nakon ove rečenice, Vereš je, mislim, dodao kako su, doduše, uvijek oko njega tomovi Krležinih djela na policama u radnoj sobi, ali nikad više neće sresti poznatu, debelu, nezgrapnu figuru, podignutog ovratnika, s francuskom kapicom, koja će mu preko ramena dobaciti nešto podrugljivo i usputno, ali uvijek lucidno i stvarno. Mogao je Krleža govoriti banalnosti, „platitudes“, ovo ili ono, pa ipak je, zahvaljujući njegovoj kultnoj ličnosti, sve imalo neku pozlatu.
Stari Zagreb
Isto je i s Tinom Ujevićem. Umro je siromah i otišao u „grob smrdeči“ i ja bih radije, umjesto službenih komemoracija, svečanih akademija, radijskih i TV-emisija – da odjekne Zagrebom kuknjava žena, plač i škrgut zubi svih nas koji smo izgubili svoje najmilije pjesnike, pisce, ljude. Jer cijela hrvatska kultura – šta je to? Kranjčevićev urinarni trakt, Matoševo i Ujevićevo grlo, Krležina trbušina – nekoliko jadnih mrtvaca koji su se tu vukli od Selske do Masarykove, od Tuškanca do Zrinjevca, nekoliko pohabanih, bolesnih, starih jadnika koji više nisu mogli mokriti, gutati, disati...
Stari Zagreb
Ako još nekomu nije jasno što bih želio ovim uvodom, onda moram eksplicitno reći da bi mene – a mislim i mnoge – danas više zanimale knjige o Krležinu i Ujevićevu privatnom životu – zapamtite: privatnom! – nego sto dubokoumnih monografija i studija o njihovim djelima. Privatističko-fizički pristup književnosti – to nam manjka. I zato mislim da ima više smisla ponoviti izdanje Remove knjižice nego, možda, objaviti nečiju doktorsku dizertaciju o Ujeviću. Iako spomenuta knjižica može izazvati svu silu prigovora, ona je dio privatno-biografskog žanra, koji nam u suvremenoj hrvatskoj kulturi strahovito nedostaje. Preozbiljni smo, kao pravi provincijalci, svemu bismo pristupili „naučno“, svaku glupost bismo temeljito izanalizirali – umjesto da ispričamo neki pokojnikov omiljeni vic, da otkrijemo njegovu metafizičku dilemu između bijelog i crnog vina te dijalektiku povijesnog uma u traženju prikladnog stana...
Sirotinjski „bečki“
„Cijelog života sanjao sam o prostranoj, čistoj, zagrijanoj sobi, gdje bih u miru mogao pisati“ – napisao je negdje, otprilike Ujević, dok su o Krležinu Gvozdu kružile nevjerojatne legende, a ispostavilo se da takav stan ima svaki prosječni talijanski vinarski trgovčić, recimo iz Modene ili Ferrare (nazivi tih gradova sasvim su slučajni). I koliko god Krleža npr. Slovio kao velik gurman i obožavatelj kulinarstva – iz njegovih dnevnika otkrivam da mu je ipak najdraži „bečki“, tako velik da prekriva tanjur uz obilje pire-krumpira. Kamo puževi, dagnje, oštrige, kamo punjene jarebice, kamo sve one delikatese što ih svakodnevno tamani neko obično pariško muvalo? Možda prejaka riječ, ali i za Krležu bih rekao onaj kobni pojam koji nas sve veže, i to jače nego ekspresionizam onda ili postmodernizam danas, a to je: sirotinja. Tipična naša hrvatska sirotinja, koja varira od presitog Krleže do gladnoga Ujevića, ali je jednako daleko od kuće obložene plutom Marcela Prousta, Balzacovih gozbi, Baudelaireovih droga itd.
Miroslav Krleža
Ujević, dakako, nije imao ni „bečki“. No, nije mu to bogzna kako falilo, jer je, dame i gospodo, Sir Tin Ujević bio vrlo istaknut i predan službi – alkoholičar osmog plaćevnog razreda. A pijancu je svejedno što jede. Čak i što pije. Pijanac je „izuvraćeni čovjek“, tj. alter ego, kojim je i fizički zagospodarilo jungovsko nesvjesno. Paradoksalno je da čovjek kojim je zagospodario alkohol – slično narkomanu – više ne uživa u alkoholu, više ga niti „kuša“ niti osjeća. Ono što pijanac traži od alkohola jest ono isto što De Sade traži od seksa – krajnju sublimaciju, apstraktnu bit, vrhovnu moć, pa periferne, marginalne dimenzije – kao što su sluznični nadražaji, osjeti, arome, užici – definitivno gube značenje.
Ujević – u živo
Vidio sam to u Ujeviću i vlastitim očima. Imao sam u životu jedan jedini susret s njime, i to 1955., iste godine kad je umro, negdje u veljači ili ožujku, prije nego što je otišao u bolnicu. Nije bilo baš od moje želje. Zarana sam osjećao da upoznavanje voljenog pisca redovito izaziva razočaranje. Hajdemo vidjeti Tina – poveo me netko od prijatelja, otprilike kao što se zove u Zoo. U Masarykovoj, u podrumu zvanom „Dingač“ (danas je iznad toga Slovenski klub), sâm za stolom sjedio je veliki Tin: stara, ofucana propalica, koja bi inače izazvala refleksnu kretnju traženja sitniša po džepovima.
Tin Ujević
Sjedosmo. Naš vođa, koji nas je amo i pozvao, jer je tobože poznavao Tina, tiho nam šapne da je ulaznica za sjedanje za Tinov stol – litra crnoga. Pozvasmo. Donesoše. Naviknut na silne ulizice i krčmarski šljam, Tin nas gotovo i ne pogleda. Najbliže istini bila bi riječ „nezainteresiran“. No, kao što majmun za keks ili bananu misli da mora nešto izvoditi, tako se i Tin, za litru crnoga, raspričao: „Gospodo, ja sam u Parizu pročitao more francuskih knjiga, ali katkad sam išao u kazalište. Sjećam se Debussyeva baleta `Après-midi d` faune` po čuvenoj Mallarméovoj poemi, koji je koreografirao Nižinski, a ulogu Fauna plesao Djagiljev. Tražeći usnule Nimfe, koje su čas cvijeće čas djevojke, u razbludnoj atmosferi rascvala vrta, Faun Djagiljev je u jednom trenutku toliko zaronio u zanos da je na sceni izvadio k... Sutradan se pariška štampa podijelila: jedni su odobravali tu improvizaciju kao nastavak autentične inspiracije, a drugi su vikali da je to sramota i provokacija.“ Ne dajući nam da kažemo svoje stajalište, Ujević se nagnuo i povjerljivo nam rekao: „Ali, molim vas, silne li mi inspiracije izvaditi k...!“ Na odlasku, dok smo ga pratili kroz mračni, popišani, tipično zagrebački haustor, nakon provale kašlja (već je bio bolestan), Ujević se uspravio i zahroptao: „Meni se hoće snova, meni se hoće ljubavi, meni se hoće poezije!“
Zagreb, Saobraćajac u Masarykovoj 1955.
Eto, tada sam osjetio veličinu. Teško bolesna, propala ruina od čovjeka, još se nadala Blaženstvu i osjećala na to Suvereno Pravo. Pravo Tina.
(„Oko“, br. 6, 22. 03. 1990.)
0 comments:
Objavi komentar