Jakša Fiamengo: SVJETLOST S GORNJEG KATA

Materi na putu

Sad je kuća pusta, tišina već pokri

Sve što bi prisutnost, toplina i govor;

Sad u njoj prebiva lavanda i lovor,

I složeno rublje, i zidovi mokri.

I uzalud podne zvoni, k stolu zove,

K danima bez lica, k licima bez ljudi!

Nema nas u kući, nitko nas ne budi

– Samo sol nagriza naše slabe snove.

Kad bi se bar moglo nekoga oslovit

Portrete na zidu, prevrnute čaše

I sjene što prašnih zrcala se plaše,

Što su vrapci kad je dan vjetrovit!

Kad bi se bar moglo vratiti štogod zlata,

Barem onu blagu svjetlost s gornjeg kata!

Komiža, 17. siječnja 1996.

Vinko Kalinić