Razasuto zlato



Ljeto odlazi, brodovi ljude odvoze, kao dječja radost puna iznenađenja prve kiše smočile su sve u nama. I misli nam igraju. Plove sve dalje. Tonu sve dublje. Svaka od njih čuva neki sasvim dalek grad, ulicu, neko toplo i drago lice. Ruku. Jesen nam dolazi. Šulja se polako. Kao da zna koliko nas ima u onom gdje nas više nema. A bili smo tamo. I mogli bi... U sutonu što se noća, poput ocvalog cvijeća razlistava se čežnja. Isprekidane niti gube se u njedrima usplahirenog mora. Neka tiha sjeta prekrila je čitavu luku. Dan se gasi. Jeca žal. Snivajući svoje gnijezdo, nestajemo i mi, u razasutom zlatu.

Komiža, 12. rujna 2014.

Vinko Kalinić

(Foto: Joe Young)