Ostvareni, neostvareni, alavi i balavi,
ovakvi i onakvi... ali svi su ljudi pjesnici.
Jer sanja svaki čovjek da dotakne dušu drugog,
da nasloni glavu o sigurnije neko rame
i šuplje duplje da ispuni svjetlijim nečim
od svog mraka. Dišemo ih. Izdišemo.
Pjesme su poput zraka. S nama se bude,
u drugima sniju. Kroz život nas liju
u svom tijelu nagu, niz bespuća, kroz maglu.
Za njima hodimo, po putu od mjesečine.
Često čine da bude ono što i nije.
Kad nam srca biju, od radosti, od blizine,
netko drag što tu je, između nas one se viju.
A i kad nije, pjesma nas pije, kroz sasvim tanke
nevidljive slamke, satkane sve od čežnje,
od daljine.
Putujemo. Putujemo. Uvijek smo na putu.
Od rođenja, sve do na kraj puta,
pjesme su nam i dah i sjena.
Ne vidimo ih i ne čujemo,
kad je sve u redu -
jer u tom trenu i sami smo pjesma.
Čim zaškripi, ljuljamo se, drhtimo
ko stražari na mrtvoj crti.
Najbolji među nama
pjevaju ih i poslije smrti.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar