Kad ugledam ih, ja pozdravljam ih kao najbliži rod.
Da mogu, jer one bi nam rekle sve što ne mogu ljudi.
Jer one se ne stide, ni svojih uspjeha ni svojih neuspjeha. Ni dolazaka, ni odlazaka. Ni sastanaka, ni rastanaka. Ni ožiljaka što ih nose od tuđih snova. Na svojoj koži. I po suncu, i po kiši, stoje mirno. Staložene ko mudraci. Osluškuju šapat ljudi i na svom licu pamte sve što skrivaju tišine. Uvijek spremne na sebi da prime sve što život nosi. I znanca. I neznanca.
Vjeruj mi! Ja poznajem ih sasvim dobro. Ko sestre. Ko braću. I nerijetko osjetim se jednom od njih. Pa sjednem s njima. I sa sobom pričam ko s nekim strancem. Jer na njima sam i pjevao i plakao. I sanjao. I zaljubljen kao slon, umirao po sto puta. U jednoj noći. Od tuge. Od jada. Od stida. Što stida ne imaše drugi.
I od radosti. U kojoj se rađah sasvim nov. Kao dijete. Zbog sjene lica kojeg čuvah u svojoj nutrini.
Kad ti kažem, vidio sam ih.
Pred neku noć zalutao sam u smiraj dana. Dvije su se klupe cerile u suton. Bile su tako mlade. Još nevine od sna. One su mi rekle koliko je život velik. I bez ljubavi kako svijet je prazan. I koliko će još puta buknuti jutro. I ponovno raspasti se sunce.
Prolazeći pokraj njih, naprosto nisam mogao biti sjetan. Ni bez nade.
Kad ti kažem, vidio sam ih.
Dvije klupe stajale su prazne. Bez ičega. Gole ko od majke. I smijale se suncu, na umoru. I noći, koja je gutala u svojoj tmini i mene i njih. I čitavu polovicu zemaljske kugle.
One su mi rekle da će biti tu i kad potonu sve naše lađe.
Čuješ li me, ti što ne čuješ kako diše zemlja? Ti što buncaš o propasti svijeta i kuneš jedared sve do jedne svoje nesretne zvijezde, jednom kad se umoriš tražiti sebe tamo gdje te nema, poslušaj me, svrati amo.
Ne zaboravi, neke klupe još uvijek čekaju na te!
Da mogu, jer one bi nam rekle sve što ne mogu ljudi.
Jer one se ne stide, ni svojih uspjeha ni svojih neuspjeha. Ni dolazaka, ni odlazaka. Ni sastanaka, ni rastanaka. Ni ožiljaka što ih nose od tuđih snova. Na svojoj koži. I po suncu, i po kiši, stoje mirno. Staložene ko mudraci. Osluškuju šapat ljudi i na svom licu pamte sve što skrivaju tišine. Uvijek spremne na sebi da prime sve što život nosi. I znanca. I neznanca.
Vjeruj mi! Ja poznajem ih sasvim dobro. Ko sestre. Ko braću. I nerijetko osjetim se jednom od njih. Pa sjednem s njima. I sa sobom pričam ko s nekim strancem. Jer na njima sam i pjevao i plakao. I sanjao. I zaljubljen kao slon, umirao po sto puta. U jednoj noći. Od tuge. Od jada. Od stida. Što stida ne imaše drugi.
I od radosti. U kojoj se rađah sasvim nov. Kao dijete. Zbog sjene lica kojeg čuvah u svojoj nutrini.
Kad ti kažem, vidio sam ih.
Pred neku noć zalutao sam u smiraj dana. Dvije su se klupe cerile u suton. Bile su tako mlade. Još nevine od sna. One su mi rekle koliko je život velik. I bez ljubavi kako svijet je prazan. I koliko će još puta buknuti jutro. I ponovno raspasti se sunce.
Prolazeći pokraj njih, naprosto nisam mogao biti sjetan. Ni bez nade.
Kad ti kažem, vidio sam ih.
Dvije klupe stajale su prazne. Bez ičega. Gole ko od majke. I smijale se suncu, na umoru. I noći, koja je gutala u svojoj tmini i mene i njih. I čitavu polovicu zemaljske kugle.
One su mi rekle da će biti tu i kad potonu sve naše lađe.
Čuješ li me, ti što ne čuješ kako diše zemlja? Ti što buncaš o propasti svijeta i kuneš jedared sve do jedne svoje nesretne zvijezde, jednom kad se umoriš tražiti sebe tamo gdje te nema, poslušaj me, svrati amo.
Ne zaboravi, neke klupe još uvijek čekaju na te!
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar