Akvarel, o kojem nitko neće napisati ništa



Gledao sam te, gledao si sunce
kako se utapa na obzorju. Bespovratno
kako tone na beskrajnoj pučini.

S njime, podivljale sve su boje!

Čak i rijetki oblaci, u trenu,
nevidljivim nekim kretom, kao uzvanici
na najsvečanijoj nekoj gozbi, onako bijeli,
presvukoše se u nešto sasvim jarko.

Sjetan ti pogled, oteščao i pun divljine,
i daljine, kao cijelo jato još neotkrivenih ptica,
lebdio je nad čitavim tim ganutljivim prizorom.

Čuo sam! Svaka misao bijaše jedan krik.
I jedna zraka. Trčao sam za njima
poput razdraganog djeteta koji prvi puta
vidješe balon. Gomilu šarenih balona.

I stvarno, utopi se sunce.
Ugase se boje.

Ostalo je samo tvoje lice,
bijelo kao kozji sir. I razigrane oči.
U očima mojim: dvije blitave zvijezde.
Na pustoj zemlji. Na praznom nebu.
U totalnom mraku.

Vinko Kalinić

(Foto: Stjepan Tafra)