Ana je imala šest godina kada je počeo rat i te godine trebala je krenuti u školu, ali školu su srušili barbari, pa je tek do godine krenula u prvi razred.
U prvom razredu Ana je naučila sva slova, i kako su Hrvati vrlo star i kulturan europski narod, koji vjekovima stoji na predziđu kršćanstva. Poslije škole, dok bi se vraćala kući, zastala bi Ana gotovo nehotice uvijek na istom mjesu, onom magičnom, gdje se Kupa prelijeva u Savu. Pogled bi uprla u daljinu: ako je Hrvatska na predziđu kršćanstva, onda tamo negdje mora biti i taj zid, misao bi krenula sama u njenoj glavi. No zida nigdje nije bilo. Tamo, dokle dopiru nevine ljudske oči, prostirala se samo magla. Te jeseni kao ni jedne druge, toliko gusta, siva i teška.
U njoj je negdje bio i Anin tata. S lovačkom puškom čuvao je kršćane od barbara. Godina je tekla sporo i činilo se da je svaki dan čitava jedna vječnost. Ipak, čuda su se događala, stigla je i druga jesen. I Ana je krenula u drugi razred.
Bilo je tu i jedno obećanje! Vjeroučitelj je obećao: tko bude najbolji u razredu, uvrstit će se u grupu najboljih đaka, i na proljeće nagrađeni idu na trodnevni izlet u Vatikan.
Kao i jesen, i za proljeće se činilo da nikad stići neće. Ana je čitavu godinu bila najbolja, ne samo u razredu, nego u čitavoj školi. I stiglo je proljeće. I ondaj dan, i onaj sat, i onaj trenutak koji je trebao biti najljepši u čitavoj toj godini. Don Ante je čitao imena najboljih, pa kad je bilo sasvim jasno da je pročitao sva imena, svima je bilo jasno da jedno ime fali. Jer kad je netko najbolji, njega se naprosto ne može sakriti.
Anu je više bilo stid što su sve oči u razredu odjednom bile uprte upravo u nju, nego što je nema na vjeroučiteljevom spisku. Nepravdu čovjek još nekako i može progutati, ali kako preskočiti onaj nepremostiv i nevidljivi zid, kojim te vidljiv netko u hipu sekunde, ni krivog ni dušnog, ogradi od ostatka svijeta kojemu pripadaš i učini kao da te nema, kao da te nikad i nije bilo tu, kao da si sasvim suvišan i nepotreban, kao da ne postojiš?
- A Ana? – javio se netko iz zadnje klupe, više u čudu nego li iz hrabrosti.
Don Ante nije ni podigao glavu, nije se potrudio ni saznati tko mu to pitanje upućuje, a kamo li da bi pokušao dokučiti koliko će gorčine zauvijek otati u njemu. Tek sasvim nezainteresirano izusti, kao da se radi o nečem posve rutinskom i nebitnom, kao da razdvaja trule od zdravih krumipra:
- Ona nije naše vjere.
Čitavo to proljeće, kasnije i ljeto, tu ubojitu željeznu rečenicu – Ona nije naše vjere! - taj olovnosiv i tmast oblak, poput gorostasnog zmaja na konopčiću vukla je Ana za sobom, povrh svoje glave. Čak i u snovima je gledala kako je prati. Bilo ju je stid pitati majku, oca, brata... koje su to oni tako strašne vjere, da po njoj i djecu razdvajaju u školskim klupama, na one koji jesu i na one koji nisu.
Čitavo desetljeće i pol kasnije, jedne tople jeseni kada je sve oko nas bilo toliko lagano, da smo se i sami osjećali kao lišće otpalo i prepušteno vjetru, sjedili smo Ana i ja na jednom zidiću, na onom istom magičnom mjestu gdje se Kupa ulijeva u Savu. Poviše nas, u krugovima, obrubljeni tankim bijelim oblacima koji su svojim hibridnim tjelesima pravili neobične i smiješne figure, rastvarala su se široka plavetna nebesa. I livada na kojoj smo se sasvim slučajno zatekli i zaustavili, bila je neobična, malen komadić čiste zemlje, kao da je pod našim nogama sama majka priroda prostrla najljepši sag, dok je sve oko nas bilo zaraslo u šikaru. Tek pred nama, pogled niz obe rijeke sezao je daleko, daleko, i činilo se da grli čitav globus, pa nam se opet vraća tapšući nas po ramenima.
Točno pamtim dan, sat, sekundu kad se zemlja zatresla, i odjednom kada su se svi zidovi u meni srušili, kada sam i ja postao čovjek neke sasvim druge vjere. Ana to nije ni primjetila. Ona je i dalje pričala polako, nepovezano, preskačući godine i događaje, kao da kida latice i igra naivnu dječju pitalicu voli – ne voli, i sama se razlistavajući i nehajno njišući na vjetru poput tek ubrane tratinčice koju je držala u ruci. Pričala je o djetinjstvu, o odrastanju, o prvoj ljubavi, o godinama koje su tekele tako sporo, teško, a opet kao da ih nikada i nije bilo.
Preko puta, u daljini taman tolikoj da možeš razlučiti siluete ljudi od sjena stabala, prolazili su vlakovi. Jedan za drugim u nepravilnim razmacima. O dalekim i nepoznatim zemljama pričala je Ana. Znala je sva njihova imena, i kako se koji grad u njima zove, koji je veći i koji manji, i koji ljudi u njima žive, kakvi su im običaji i u kakve sve nevjerojatne stvari ljudi vjeruju.
Koji se ljudi važe, a koji ne važe? – to strašno i sverazorno pitanje čitavo vrijeme sijevalo je u mojoj glavi – I tko to ima suvereno pravo dati odgovor na nj?
Ja nisam htio otputovati nikud. Meni je bilo neopisivo lijepo, tu. Na toj goloj livadi, zagubljenoj negdje u svemiru. Na njoj najljepša od sviju Ana. I pored nje, ja. Tog dana nanovo rođen. Bez imena, bez nacije, bez vjere, bez ičega. Čista sjena njene sjene. Tek s grčom u grlu. I neodoljivom željom što prožima sve do kostiju, da zaurlam na sav glas snagom špiljskog pračovjeka: B a r b a r i n!
Vinko Kalinić
Iz zbirke „Miris anđela“
0 comments:
Objavi komentar