Vidio sam te, mećavo najljepša od sviju
vjetre razbojnički, što odnosiš duše zanesenjaka
i razbijaš ljudske snove k`o boce od stakla
dok hodaš, znaš li, iz vedra neba što na nas vreba
još uvijek za tobom padaju kiše, i sijevaju munje
o bože, nigdje, nigdje nisam tako svoj, kao na tom mjestu
gdje te nema, a srce k`o prazan bunar zjapi
mjesto tebe, ne znam što staviti u nje
bogova tako ti trista, zbog tebe, čuješ li, od tebe
još uvijek mirišu ulice, plešu kuće i prozori pjevaju;
kuće pune ljudi, i one sasvim puste, čak i zidovi
između kojih više nema ničeg, ni doma, ni života
samo busenovi trave, gdje raste korov i kopriva
što žeže
po ljetu mirišu, po jugu, po ljubavi
po rukama što plamte i zovu u zagrljaj
i tako bi lako bilo nesretnikom biti
da te nema, zaboraviti, otići, nestati
pa i umrijeti, misao da nije čista, i kristalna
k`o zemlja što je čvrsta - ova zemlja
što se vrti, kao i ja, nevidljiv
oko tvoga malog prsta
ovako ja ne znam kako
sreću skriti - neka bere voće
kakvo tko hoće, nečujne se riječi toče
dok te gledam, samog sebe mozak spreže
- kada ima, znam da ima, neki crni đavo
što nas veže
neki crni đavo što nas veže
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar