Zvuci stabala

02:33:00 0 comments



Razmišljam o stablima
I pitam se zašto
Uvijek volimo pamtiti
Njihove zvukove
Više no bilo koje druge
Tako blizu baš svojemu domu?
Svakodnevno patimo za njima.
Čak i kad smo izgubili
Svaku mjeru
I postojanost svoje radosti
Te naučili slušati tek zraka zvuk!
Stabla su ta koja govore da idu
Ali nikada ne odlaze.
I kažu da ne manje zagovaraju razum,
Kako rastu mudrija i starija,
Kad kažu da treba ostati.
Moja su stopala prikovana o tlo
I moja se glava priginje ramenu.
Ponekad kad gledam stabla kako se njišu,
S prozora ili s mojih vrata
Vidim - negdje drugdje ću se utaboriti,
I učiniti nesmotren izbor.
Jednoga dana kad se budu glasala
I tresla od straha
Bijeli će oblaci nad njima ploviti dalje.
Neću više imati mnogo toga reći
Jer više neću biti tu.

Robert Frost

(Preveli: Irma Kovačić i Darko Kotevski)



 The Sound of Trees

I wonder about the trees.
Why do we wish to bear
Forever the noise of these
More than another noise
So close to our dwelling place?
We suffer them by the day
Till we lose all measure of pace,
And fixity in our joys,
And acquire a listening air.
They are that that talks of going
But never gets away;
And that talks no less for knowing,
As it grows wiser and older,
That now it means to stay.
My feet tug at the floor
And my head sways to my shoulder
Sometimes when I watch trees sway,
From the window or the door.
I shall set forth for somewhere,
I shall make the reckless choice
Some day when they are in voice
And tossing so as to scare
The white clouds over them on.
I shall have less to say,
But I shall be gone.

Robert Frost

Vinko Kalinić

Urednik

„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević

0 comments:

Objavi komentar