U krugovima divljine



Može se spustiti mrak. I ovakav. I onakav. Mogu se srušiti svjetovi (to se često događa, kad se najmanje nadaš). Može nestati sve - to se pak nikada ne događa, jer uvijek ostane nešto, neki trag, makar samo dim, makar tek prah - i čitav se svemir može sručiti na moje tjeme. Može. Mogu i ja nestati u izmaglici svojih misli. Plutati danima povrh svoje glave, kao oblaci što plove dok ne oteščaju sasvim i postanu toliko sivi da se prolamaju u kišama.  I ti možeš pobjeći bez traga, i ostati stoljećima tamo, gdje sve je daleko i nedohvatljivo ljudskoj ruci. Čak i umu. Ali ja znam, u bilo kojem trenutku, čim dotaknu te moje misli, savršeno sve ponovno stoji na svome mjestu.

Ako pa nekad i budemo mrtvi - ti na jednom, a ja na drugom kraju ove lutajuće zvijezde što zovemo je Zemlja -  sve ako nas i ne bude, umorni od traženja kad vratimo se sa svojih proputovanja, kao što vraćamo se uvijek jedno drugom obasjavajući život, na tom mjestu gdje trebali bi biti mi, stajat će već nešto: makar dim, makar prah, ili tek pusta i gola zemlja...

I plovit će oblaci, padat će kiše, narast će trava. Vjeruj mi, dogodit će se i to – po zakonu višnjem mora tako biti! – i u toj divljini niknut će cvijet. Umjesto nas, on će biti živ. Baš kao i misao ova, i kad sve je drugo nepovratno mrtvo, što u meni svijetli i čini te živim. 

Vinko Kalinić