Jednog je dana kiša padala
dva dana - tako stoji zapisano
na zidu jedne kuće u kojoj živi
dvoje ljudi.
Prolaznici se smiju kad prođu tom ulicom.
Računaju kako ne može biti ništa izvan matematike,
koja je egzaktna, za razliku od nas, koji nismo
baš uvijek sigurni što može a što ne može biti.
No, ja se sjećam tog dana, koji i nije jedan
jer se često vraća da ponovno bude dan, neki drugi,
čak i kad je noć, bez godine, bez mjeseca,
izvan kalendara, kad i ja koji sam jedan
budem više nas - i onaj od jučer, i onaj od danas,
i onaj tko zna od kada, i onaj koji rodio se jesam,
a bio nisam tamo svud kud kiše padaju
pretačući nas iz dana u dan (o, da, svi dani
neminovno padaju, osim onih rijetkih
koji se poput magle dižu uvijek iz početka,
tko zna otkud, tko zna kako, tko zna zašto,
pa stoje s nama, bok uz bok, koji se sjećamo
i sebe i tog nekog dana koji je bio, i nestao,
s kojim smo padali, i propali zauvijek,
a opet, koji će trajati dok i mi trajemo)
u vremenu koje isparava.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar