Lizimaha




Ja te vidim Lizimaha – grmi pjesnik u svojoj pjesmi.

I probudio me!

Jer, uz meket svojih koza, kad Lizimaha prolazi ovim našim svijetom, spavati se ne može. I suviše je lijep taj meket kozji, podno kojeg sniva Lizimaha, pastirica isejska. Toliko lijep da mi je ostao mjerom za ljepotu. Kažem `ostao`, jer i ja sam prohodao `po kamenju južne strane` i znam da je tu, gdje je danas Martvilo, stajao Grad. Grad stariji i od Pariza i od Krista, najstariji na ovoj našoj strani obale mora Jadranskog. I danas tamo stoji grad. Drugačiji od onog kakav bijaše onaj prvi. Kao što je sve drugačije u ovom našem svijetu, u usporedbi sa svijetom pastirice Lizimahe. Jedino su koze i ljubav – kod onih koji još nisu zaspali sasvim! - ostali isti.

Pjesmu je napisao moj profesor Joško Božanić, koji je u mnogome kriv što je Lizimaha, pastirica isejska, pustila goluba i u moje uho, pa se dogodi da i ja čujem i vidim svašta. Ponekad se čak sasvim osjećam kao stari Liburn, Ilir, Grk, Isejac ili pak običan budist, i vjerujem u reinkarnaciju, kad se preda mnom pomoli neko lice tako iskonski nevino i razigrano, za koje znam da pripada nekom iz ovog našeg vremena, ali do mene u isto vrijeme dopire neki glas s Iskona, koji tvrdi nešto sasvim suprotno.



LIZIMAHA MNASIFONTOS

Čujem meket tvojih koza
Lizimaha Mnasifontos
po kamenju južne strane
a tu dolje podno gorja
podno gorja primornoga
bjelogriva stada vala
oštre vrhe hridi brste

Sve do danas tvoje koze
Lizimaha Manasifontos
Sve do danas vali tvoji
po kamenju ovom pasu
u tom glasu
Mnasifontos
ja te vidim Lizimaha
dok sa vjetrom razgovaram
dok mi vino teče žiljem
dok miriše krv mi biljem
u čistoti u istoti
ovih stijena
ovih trava
zaspalo je naše vrijeme
neka spava
neka spava

Joško Božanić