Na kraju svijeta bilo je to selo. Iako bi se, zapravo, moglo reći da je bilo i na početku svijeta. Jer, odakle da krenemo mjeriti svijet? Ona je za Njega bila čitav svijet. I On je Njoj značio nešto. Nešto, što se ne može uokviriti u Riječ. Kao nebo što se ne može obuhvatiti. Ni dokučiti. A ipak je tu. Ispunjava nas i dotiče kamo god krenuli. Kao suza bila je čista ta ljubav. Toliko lijepa da je selo nije moglo podnijeti. Ljudska taština, i sebičnost, pred njom su se osjećali sasvim neispunjenima. Besmislenim. Prvo su dotukli Nju. Za Njom je umirao On. Polako. Dugo. Najteže. Kad je i On pao dotučen, selo je odahnulo. Nastavili su živjeti u svom miru. Malom. Banalnom. Neprimjetnom. Na kraju svijeta bilo je to selo. Iako bi se, zapravo, moglo reći da je bilo i na početku svijeta. Jer, odakle da krenemo mjeriti svijet? Kad nema onih koji vole?
Komiža, 10. 08. 2012.
Vinko Kalinić
(Foto: Skulptura Ona i On,
Jakov Brdar, Komiža)
0 comments:
Objavi komentar