Gospodična s kartoline



Na prozoru jedne nove razglednice stara mačka jedna sušila je robu. Prostrla je mudante, čarape, majicu labambina, gaće trikvartaće i kuhinjsku krpu. I kad je sve prostrla, naslonila se na prozor pa pogled uprla iz tog njenog u ovaj naš svijet. Od tamo me je gledala svojim širokim, tužnim očima, kao da se sva ta njena razglednica slila u njih, da one, za čitav taj njihov svijet, iskažu tugu tog mačjeg svemira iz razglednice, od kartona. Čudna je bila i velika ta njena tuga. Toliko velika da sam na tren poželio kupiti tu njenu razglednicu i povesti je sa sobom u ovaj naš svijet. Ali nešto mi nije dalo da se trgnem i da napravim taj korak. Iz čiste samilosti!

Možda sam i ja njoj u svojoj majici labambina i gaćama trikvartaćama bio smiješan, toliko smiješan da se jadna gospodična sa četiri noge sažalila nad mnom? Gledali smo se tako dugo, bez i jedne riječi da smo rekli jedno drugom. Moj svijet stajao je nasuprot njenom svijetu, licem u lice, kao da se odmjeravaju. Njen svijet je bio jednostavniji od moga, s manje lažnih boja, bez klopki i zasjeda, bez lažnih proroka i varljivih nada.

Samo jedan preklop imala je ta njena kuća od papira, i kovertu koja je onako nevino bijela čekala tek da na njoj netko napiše adresu i zalijepi markicu, pa je uz nekoliko toplih riječi pošalje tamo negdje gdje su se rasuli komadići nečije ljubavi, u drugi i novi svijet.

Za mene takve šanse nije bilo. Moju kovertu su već odavno pokidali, a i markicu ne znam gdje bi kupio za svoje pismo, da sebe pošaljem tako i tamo negdje.

Ono neizgovoreno lebdilo je između nas, i to je bilo jasnije od svega što smo mogli reći jedno drugom. Ljudi su nas gledali i čudili se zašto se mi tako dugo gledamo. – Eto, vidiš mačko moja, kakv ti je taj moj svijet?! – nisam šapnuo mački nego sebi, iako sam siguran da je to i mačka čula (ej, ljudi, ne pitajte me kako!) – Ništa ne vide, ništa ne čuju, a prave se da sve znaju. I k tome bi još sa svime htjeli dirigirati. Čak i s našim mislima.

Naravno da nikome nisam dao ni blizu svojim mislima. Tek mačka s kartoline je razumijela sve. Po njenom pogledu i u njenim očima pronalazio sam smisao toj našoj zajedničkoj tuzi. Imala je sućuti za mene, kao i ja za nju. I bez lažne skromnosti, mogu reći da je to bila najljepša mačka te večeri u gradu.

Da sam tamo negdje, u tom drugom svijetu, gdje putuju razglednice i naše misli, bio bi silno sretan kada bi dobio baš takvu mačku, na razglednici. Od nekoga s ovog svijeta. Jer to bi značilo da ima netko tko misli na mene i tko je tužan bez mene, kao što i ja mislim vječito na to nevjerojatno ljudsko biće, koje mi uvijek nedostaje, i bez kojeg ni jedan svijet nema ama baš nikakvog smisla.

Vinko Kalinić