Kad je Ona u pjesmi, moja pjesma je uvijek dobra. Čak i kad je nema. Tu. Jer u pjesmi je uvijek ima. Makar u čežnji. Makar u sjeni. U onom što se ne čuje. I ne vidi. A ipak je tu. U svakoj misli, koja se kao i svaka druga misao rodi sasvim obična, a tek na njen spomen, opip, miris, zvuk... i postaje pjesmom. Nekad pomislim kako je lako tako hodati svijetom, kad se pjesme rađaju gdje i misli. Kad jedna slutnja može svim stvarima promijeniti i lice i naličje, i boju i smisao. I već ta pomisao me čini malo odvažnijim. Sigurnijim. Kaže mi kako ipak nisam najgori. Zamislite one nesretnike koji su zaboravili osluškivati tajne melodije svemira? Koji hodaju svijetom bez boje, mirisa i pjesme?
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar