5:23




Gutam prekinute minute na zahrđalom satu.
Ako razumiješ kako dišem, pokloni mi tisuću riječi.
Ja ću ih reciklirati i zatim upotrijebiti protiv sebe.
Ako me vidiš, dokaži mi to.
Izvedi me u lunapark
i osvoji za me plišanog medvjeda.
Nazvat ću ga Luno i bit ćemo nerazdvojni.
Kupi mi šarenu lizalicu koju ću morati jesti tri dana
i pokaži mi sva zviježđa koja znadeš.
Ne ljuti se kad ti kažem kako mi se ne sviđaš
i da mi je dosadno.
Jer za mene vrijeme je najveći neprijatelj
koji okrutno curi niz moju mladu kožu.
Želim u svakoj sekundi ugledati dugu!
Želim da se smiješ sa mnom jer ti se smije!
Želim ti pokloniti laticu plave ruže koju sam ubrala na vrhu planine!
I želim zaspati na kiši…
Ali…netko juri za nama,
krade nam sve dobre trenutke i tjera nas da zaboravimo.
Zato me pažljivo slušaj:
bilježi svako svitanje sunca
i svaki poljubac na kiši.
Bilježi svaki osmijeh
i hodaj onako kako ti srce poskače.
Budi podvojena ličnost vlastitih podličnosti koje čuvaš duboko
i svakome pokloni dio sebe.
Ne pitaj za mene. Nikad.
Ja sam vizionar mliječnih snova posutih čokoladnim mrvicama.
Mene se ne pamti.
Mene se ne sluša.

Na ovo mjesto više nitko ne dolazi biti potpun.
Ne dolaze gledati zalaske sunca.
Ja sam jutros bila zora
i svi su  me preskočili.
Sanjali su da su princeze i vojnici,
da su bogati i snažni.
Ja sam samo htjela uhvatiti Vrijeme za ruku
I prošetati s njime uz more.
Pričati mu o besmislu, o bojama i o pjesmi koju želim napisati.
Rekla bih mu da riječi samo izviru iz mojih ruku čim dodirnem papir,
da ih mrzim mijenjati
i da se mrzim mijenjati,
kako je netko oteo moj grad,
zatrpao ga u snježnu lavinu.
Oteo mu je ime -
više nema okus po svježe iscijeđenom limunu
i medu tek dodirnutom jezikom.
Pokazala bih mu najljepše mjesto u gradu
i zamolila da ga za mene uvijek takvog sačuva.

Gutam prekinute minute na zahrđalom satu.
Ako me sretneš, ne obraćaj mi se.
Ako me vidiš, zaobiđi me.
Postala sam vrijeme koje više nema vremena.
Ubili su me.

Zapravo sam ti htjela reći da je jutros svanulo u 5:23.

Lara Mitraković