Višku jugo



svoj braći i sestrama od juga


Vela veluje,
morc marcuje,
zima zimuje,
snig sniži,
kiša kiši,
lud luduje,
glup glupuje,
pametan pametuje...

dim dimi,
pina pini,
grom garmi,
lomp lampo,
svitlo svitli,
smrod smardi,
vonj vonje...

sarce tuce,
pamet žujo,
makina pere,
a jugoooo dere...

Pina Lipanović Karuza
Vis




Bilješka:

Ova kratka pjesmica, napisana na čistoj viškoj cakavici i nastala sasvim spontano od jedne izvorne govornice tog jezika, u sebi sadrži svu raskoš i ljepotu otočne, viške jezične raznolikosti. Iako netko tko nije baštinik iliti govornik viških dijalekata najvjerojatnije neće ništa ili će vrlo malo razumijeti - pomislit će da to jugo stvarno "dere" i iskrivljuje ljudske i jezične oblike?! -  no, to ni blizu nije tako. Naprotiv, u ovoj pjesmi je savršeno sve izrečeno: Višanin (a to su svi stanovnici otoka, i njegovi potomci koji su se iselili s njega), u njoj će prepoznati točno da to jugo, iako puše s južne strane otoka, u ovoj pjesmi "dere" na njegovoj sjevernoj strani. Taj strašan vjetar, koji imenice pretvara u glagole, govori nam nepogrešivim jezikom.

U viškom dijalektu morc marcuje, grom garmi, vonj vonje a kiša kiši.

U komiškom pak dijalektu morc je marac, grom je grum, vonj je vunj, a kiša pak ne kiši nego dož dažji.

To je Vis! Otok, koji je toliko bogat, da poput harfe na svakoj svojoj žici, iliti ovdje - strani svijeta priča drugačijom melodijom. Tko to ne bi volio?

Vinko Kalinić