Vrlo su raznoliki, ali i međusobno tijesno isprepleteni, interesi Željke Lovrenčić u njezinoj novoj knjizi Književni prikazi i drugi zapisi, objavljenoj u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. Ti se interesi u najvećoj mjeri podudaraju s njezinim formalnim obrazovanjem i sadašnjim radnim mjestom. Ona je, naime, komparatistica književnosti i hispanistica, a odnedavno i jedan od prvih doktora kroatologije nakon što je na Hrvatskim studijima obranila doktorski rad s temom Hispanistička Croatica – tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla. Željka Lovrenčić je, nadalje, voditeljica Odsjeka Inozemne Croatike u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, odsjeka koji prikuplja knjige i druge publikacije Hrvata izvan Hrvatske ili stranih autora o Hrvatskoj. Također, ona je i jedna od najistaknutijih hrvatskih prevoditeljica sa španjolskoga i na španjolski jezik.
Sve što smo spomenuli podrazumijeva, dakle, gotovo nepregledne prostore znanja koji bi se u svoj svojoj cjelovitosti činili gotovo nesavladivima. I doista je tako, no Željka Lovrenčić pronašla je način da se usredotoči na čvorišne točke tih prostora koje joj omogućuju paradigmatski izbor iz tog, kako rekosmo, gotovo nepreglednog područja. Njezin su, naime, ipak glavni znanstveni interes odnosi kroatofone i hispanofonih kultura, odnosno književnosti. U tako utvrđenome spoznajnom fokusu objedinjuju se i isprepleću kroatološki, hispanistički i komparativistički interesi, njihova pak čvorišta na taj način bivaju znatno konkretnija, nerijetko zadobivajući čak karakter izrazite aktualnosti i, dakako, upućene informativnosti.
Raznovrsna književna, prevodilačka, čak i intenzivna promotorska djelatnost Željke Lovrenčić promeće se u svojevrstan kulturološki most kojim neprestance kolaju informacije i raznovrsna književna zbivanja između Hrvatske i hispanofonih zemalja kao što su Čile, Meksiko, Argentina, Bolivija, Kolumbija, Ekvador, Peru, Kuba i, dakako, sama Španjolska. Takvi interkulturni odnosi svagda su višesmjerni – nije, naime, riječ tek o prenošenju uistinu svjetskih dosega španjolske i hispanoameričkih književnosti u hrvatski kulturni ambijent, nego i preciznoga lociranja raznolikih, često i vrlo intenzivnih, doprinosa hrvatskih iseljenika hispanskim kulturama i književnostima, upravo istodobnom postojanju i miješanju tih kultura u jednoj osobi.
U svjetlu tih napomena možemo i nabrojati najvažnija tematska područja iz knjige Književni prikazi i drugi zapisi, kao što su zagovori pojedinih hrvatskih književnika u izdanju njihovih djela u nekoj hispanskoj zemlji, koje je Željka Lovrenčić prevela na španjolski, predgovori knjigama hispanskih autora koje je naša autorica objavila u Hrvatskoj, širi tekstovi o velikanima španjolske i hispanoameričkih književnosti, prikazi knjiga hrvatskih pisaca i preporuke za prijevode hispanskih književnika, pregledi hrvatske egzil-književnosti od Sjeverne i Južne Amerike sve do Australije i Novog Zelanda te pojedinih zbirki iseljeničkih publikacija u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Na nekim je područjima Željka Lovrenčić doista u ulozi istraživalačkoga pionira – nitko kod nas, primjerice, još nije napisao opsežan panoramski i monografski tekst o bolivijskoj prozi dvadesetoga stoljeća ili opsežnije tekstove u kojima se stručno predstavlja Inozemna Croatica u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, te – unutar nje – Zbirka knjiga gradišćanskih Hrvata. Nitko, nadalje, u našoj zemlji ne prati tako revno recentnu hispanoameričku prozu, što naša autorica dokazuje mnogobrojnim prijevodima modernih i suvremenih prozaista (primjerice, Juan Rulfo, Ernesto Sábato, Carlos Fuentes, Manuel Vargas, Diego Muńoz Valenzuela, Roberto Ampuero, Adolfo Cáceres Romero...), kao i s dvadesetak zanimljivih tekstova o novim djelima hispanoameričkih pripovjedača, koja bi tek trebala biti prevedena.
Posebno mi se pak važnim čini autoričino prenošenje temeljnih informacija o iznimno uspješnim književnicima hrvatskoga podrijetla u Čileu (Antonio Skármeta, Ramón Díaz Eterovic, Andrés Morales Milohnich, Juan Mihovilovich Hernández), za koje ona, kao uostalom i sami ti književnici, smatra da trebaju biti promatrani u okviru takozvane egzil-literature, odnosno da su oni integralni dio ne samo čileanske nego i hrvatske književnosti. To je uistinu važan doprinos i samoj kroatistici, uz, dakako, neprestano zadržavanje i komparatističkoga očišta. Na sve se to prirodno nadovezuju i tekstovi u kojima Željka Lovrenčić tematizira naše književno, i ne samo književno, iseljeništvo i u Sjevernoj Americi, Australiji, Novom Zelandu i Europi. Velik broj tekstova u knjizi Književni prikazi i drugi zapisi posvećen je hrvatskim književnicima u domovini te njihovu prevođenju i predstavljanju u inozemstvu, najčešće, dakako, u hispanofonim zemljama (Dragutin Tadijanović, Ante Stamać, Mladen Machiedo, Ljerka Schifller, Miro Gavran, Jerko Ljubetić, Davor Velnić, Diana Burazer, Ana Horvat, Maja Gjerek, Lana Derkač, Ružica Cindori...). Da nije nesklona ni opsežnijim razmatranjima nekih tradicionalnih hispanističkih književnopovijesnih tema, autorica pokazuje i širim tekstovima o Miguelu de Cervantesu (tekst uz izložbu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u povodu četiristote obljetnice objavljivanja Don Quijotea), o Federicu Garcíji Lorci kao pjesniku simbola (u povodu sedamdesete godišnjice njegove smrti) te o Pablu Nerudi i njegovoj zbirci pjesama Crepusculario (Sutonske pjesme) iz 1923. Kao zadnje, ne dakako i posljednje, treba spomenuti i autoričine osobito ganutljive tekstove kojima se oprostila od dvojice svojih pokojnih prijatelja – Dragutina Tadijanovića, kojemu je više od sto pjesama prevela na španjolski, i Srećka Lipovčana, s kojim je – kao s dugogodišnjim glavnim urednikom – godinama surađivala kao prevoditeljica i esejistica u časopisu Most/The Bridge.
Valja na kraju zaključiti da se u knjizi Književni prikazi i drugi zapisi Željka Lovrenčić kreće u svim smjerovima komparatističkim, hispanističkim, kroatističkim i kroatološkim, da uspješno povezuje dosad nepovezana književna i spoznajna područja i da u djelu koje ima 362 stranice donosi uistinu mnoštvo novih informacija koje dosad nisu bile dostupne onim čitateljima koji ne znaju španjolski jezik ili nisu sustavnije pratili književnost hrvatskoga iseljeništva. Zbog svega toga za ovom će knjigom zasigurno rado posegnuti svi oni koje zanimaju dodiri hrvatske i hispanskih književnosti, kao i tekstovi o književnoj sudbini iseljenih Hrvata i njihovih potomaka.
Davor Šalat
Vijenac, 23. veljače 2012.
0 comments:
Objavi komentar