Piše: Dalibor Cvitan
Kad nam je na prvom sastanku Inicijativnog odbora za restituciju kipa bana Jelačića jedan uvaženi zagrebački arhitekt dao „packu“ da ne smijemo tom problemu pristupati „emotivistički“, nego se rukovoditi „logikom prostora“, a ja sam mu odgovorio da se između „logike prostora“ i „emocija“ definitivno opredjeljujem za emocije – prisutni su mi dali za pravo, iako možda nisu bili svjesni da su se dotakli najvažnije dileme današnjice. Zar nam i naši političari ne poručuju da se ne povedemo za emocijama, nego za razum i logiku postojanja njihovih fotelja? No, nećemo o politici, jer je to tako otužno-bljutava tema da nam unatoč zahtjevima povijesnog uma, obični ukus ne dâ da se njome bavimo... Naime, u svom tom našem najnovijem preobražaju smeta me to da te nove slobode nismo izborili, nego su nam ih naprosto dali. Što vrijede pomamni juriši porobljenih naroda na kule totalitarizma, kad su uslijedili tek nakon Gorbačovljeva miga? U migu, u prokletom migu je stvar. Nisu u nama bili dirigirani samo ropstvo, tiranija i represija, nego – što je mnogo gore – i istina, sloboda i demokracija, što je deinitivni trijumf neljuskoga.
Bolje o tome i ne misliti. No, dobro, kad smo u tome, htjeli smo neke stvari dovesti do svojih konzekvencija. Tako npr. Vratiti kip bana Jelačića na Trg Republike. No, ne ide. Zašto? Pitaj boga (tiranije). Meni sve to skupa sliči na igru mačke i miša. Miš je povjerovao da se oteo, ali mačka ga je opet privukla. Otprilike i znam zašto se boje bana na Trgu Republike, predlažući mu bilo koje drugo mjesto, poput onog na Rooseveltovu trgu. Znam, ali gadno mi je čitateljima pričati one naše stare i nevjerojatne budalaste priče o opasnostima koje bi taj čin tobože izazvao. Interesantno, ali – znate li tko oko sebe vidi najviše opasnosti? Opasnost sama.
Amblem
U svom izlaganju na tom odboru (koji se sastao već tri puta bez ikakvog rezultata) rekao sam da me se ne tiču umjetničko-estetska i kulturno-povijesna, nego amblematska dimenzija Jelačićeva kipa. Kao Eiffelov toranj za Pariz ili Kip Slobode za New York, ban Jelačić je uz katedralu amblem Zagreba. Na bezbroj razglednica Zagreba između 1866., kad je kip postavljen, i 1947., kad je srušen – lik bana-konjanika na središnjem zagrebačkom trgu postao je znak Zagreba. Kao amblem, kao znak, on se ne može odvojiti od ambijenta na kojemu je bio. Jelačić-plac, odnosno današnji Trg Republike, zajedno s kipom jedna su cjelina tog amblema, koja se ne može razbiti. Ako neki arhitekti kao jedini kriterij ističu „logiku prostora“ na Trgu Republike, koja odbija Jelačićev kip, ja ističem „emociju supstancije“, tj. nagonsku težnju tla Trga da na nj dođe taj kip, kao i nagonsku težnju materije kipa da dođe na to mjesto.
Lari-fari, tlapnja i magluština – reći će stručno ustručavani stručnjaci. Ali, poslušajte me! Zar nije i jedan Ernst Bloch govorio o „mineralnoj svijesti“ kamenja, koja pamti ljudske pokrete i ponašanja? Nije li britanski antropolog Lethbridge (prema knjizi Wilsona Colina „Misterije“, prevedenoj u nas 1983.) u svom djelu „Moć klatna“, ustvrdio da obično njihalo danas reagira na gnjev keltskih praćkaša, koji je prije više od stoljeća obilježio kamenje za praćke, nađeno u Cornwallu? Wilson Colin u istoj knjizi govori i o „lays“, tj. brazdama, čudnim tragovima na zemljinoj površini britanske provincije, koji su posljedice postojanja tzv. Zemljinih silnica što su određivale i životinjske staze i ljudske ceste i fortifikacije.
Čemu te usporedbe? One također ulaze u zbir pretpostavki za objašnjavanje „filozofije amblema“. Amblem nije slučajan, nije hir. Amblem je spoj silnica tla s intencijama ljudi. Ne igrajmo se s amblemima, jer ćemo narušiti neke osnovne ravnoteže! Na stranu to da se 1947. g., rušenjem spomenika banu Jelačiću, čitav hrvatski narod osjetio nepravedno kažnjenim – učinjena je i jedna gora stvar, a to je narušavanje „intertekstualne“ ravnoteže između kamenja i ljudi, slične ekološkoj, koje dovodi do povijesnog „pobačaja“. Apsolutno sam siguran da kroz točku središta Trga, koji je središte Zagreba i naše domovine – nešto izbija. To izbijanje je oblikovano u kip, a nestankom kipa bana Jelačića to izbijanje je naišlo na otvoreni prostor, u kojem je stvorilo tumor, kaos, difuziju. Zar nam o tim lošim plodovima praznine na Trgu ne svjedoče dugi periodi naše političke obezglavljenosti?
Boja roda
Inače, nešto o tom našem famoznom Trgu Republike. Nakon svih hvalospjeva po našoj štampi o njegovim krasotama, moram izjaviti da mi se ne sviđa. Ima neko prokletstvo u obnovi. Bunili smo se protiv čađavih, pocrnjelih pročelja zgrada na Trgu, kao i protiv sumorno-sivog, izlizanog, okrzanog, ispucalog pločnika, da bismo – kad su pročelja oličena kremšnitskim žutilom i plavilom za veš – shvatili da je ono prijašnje čađavilo i sivilo zapravo naša prava, iskonska, hrvatska boja – boja propalih hrastovih kurija. Neugodno se osjećam na tom užasno svijetlom, suhom i zvonkom prostoru. Kao što mi se ne sviđa ni degolovski obnovljen Pariz, gdje su umjesto čađavih balzakovih palača zavladale nastambe škripave od laka i plastike, poput losanđeleskih banki. „Manduševac“ je posebna priča. Vidim kako strani turisti podrugljivo gledaju onu našu raju, s koca i konopca, koja se svakoga dana okuplja oko fontane, vjerojatno misleći kako ti glupi provincijalci nikad nisu vidjeli što je prava fontana. Kako, k vragu, poslije Fontane di Trevi ili one na Trafalgar Squareu ozbiljno shvatiti TO što se nalazi u predvorju svake manje američke banke! A ljudi moji, kad se samo sjetim vodopada od dvadesetak metara, koji pada u predvorju jednog šangajskog hotela, dođe mi muka.
No, dobro, vratimo se banu. Mene se, kako rekoh, tiče samo njegova amblemska dimenzija. A o kulturno-povijesnoj i političkoj još 1939. g. pisao je nitko drugi do Vladimir Nazor, i to čak dvije pjesme. One su objavljene u ciklusu „Zagrebački soneti“, tiskanom u „Hrvatskoj reviji“. Te dvije pjesme ne nalazimo u knjizi „Rime i ritmovi“, izdanoj 1949. g., iako se tu nalazi cijeli ciklus „Zagrebački soneti“ (pardon, manjkaju još dvije pjesme). Ta činjenica valjda, ipak, može nešto dokazati onima koji tvrde da kod nas u kulturi nije bilo izrazitog socrealizma i staljinizma.
O, bane naš
O, bane naš pun gr`jeha i vrlina
Posadiše l` te tu, u srcu grada,
Da budeš diljem vremenskih daljina
Znak slave naše... il` simbol naših jada?
Palače uv`jek više, ti sveđ niži,
Ko i mi, uz tlak i grdnju još jaču,
A, ćudi svojom nama uv`jek bliži
Glup, nečist golub na tvom guče maču
Naš ponos sjajem lažna sunca blista.
M`jenja se sve, al zemlja ta sveđ ista
Ostaje. – Bane, siđi! U nju roni,
Duboko, gdje ne prodire u raku,
Poj žabâ, dan gdje lažna noć ne goni!
Ne rđa dobar mač u muku i mraku.
Pred spomenikom
O, bane, hôl al` ipak pun gorčine
Tu stojiš: a dok naši jadi broje
Sve crnje čase, dane i godine,
Trepti naš gnjev na vrhu sablje tvoje:
Nemoćan gnjev, jer nije plam kroz tamu,
Fosfor u vodi, uzavrelo zlato
Rudnika na dnu: pa ti stojiš zato
Nepomičan i krut na crnu kamu.
Kukuljicom bi dimnjaku na vrhu
Da budeš htjeli, pa da se okreneš
Od nova vjetra i u novu svrhu:
Što od njih tražiš, sam da u njih preneš
Čekaju. – Usto, naši srećolovci
Pod tobom buče, trguju trgovci.
P. S. – Zar gnjev koji trepti na vrhu Jelačićeve sablje ne podsjeća na gnjev davnih Lethbridgeovih keltskih praćkaša?
(„Oko“, br. 4., 22. 02. 1990.)
0 comments:
Objavi komentar