Često na rivi, u prolazu, sretnem barba Dinkota Pušića. Uvijek fino obučen, s osmijehom od uha do uha, svaki put kad me vidi zastane, namjesti figuru kao da će upravo položiti raport zastavniku na jutarnjoj smotri, pa namjesto pozdrava opali uvijek isto pitanje: Ovode si?
Stvarno, što normalno čeljade ima raditi usred zime u svom rodnom gradu, ako je taj grad na južnoj strani najisturenijeg naseljenog jadranskog otoka? Ili mu je netko umro, pa je došao na sahranu. Ili na kopnu, u civilizaciji, gdje inače živi sav normalan svijet, nema posla, ili su praznici, pa je došao malo da obiđe svoje. Ili je neka druga nevolja u pitanju?! Nije barba Dinkovo pitanje bez vraga, kao ni začuđenost koja iz njega viri.
- E! Ovodi son!
Odgovorim mu s blagim osmijehom na licu i potapšam ga po ramenu. Kako čovjeku, koji je prošao kroz tri rata, i sve ono prije i poslije njih, koji osobno poznaje sve stanovnike ovog malog gradića, i one rijetke koji su ostali tu, i one mnoge koji su otišli odavde, sve njihove daće i nedaće, kao i obiteljski background sve do devetog koljena – kako, dakle, njemu objasniti ono prvo i najelementarnije, da je tu moj dom i da na ovom svijetu nema drugog, prikladnijeg i boljeg mjesta od ovog, gdje bi u ovom trenutku trebao biti.
Potom se i on nasmije. Nije njemu krivo što sam ja tu. Naprotiv! Drago mu je što još uvijek može naići na nekog s kim može popričati. Samo mu je čudno. Mnogo čudno. Pa se još dugo, kad produžim dalje, okreće u nedoumici što se to događa sa mnom.
Vinko Kalinić
(Fotografija: barba Dinko Pušić - fotografija je objavljena u knjizi "Zoran Franičević - Posljednji sekretar škoja", str. 17)
0 comments:
Objavi komentar