kratka priča
Kako je to neobično: sada kada razmišljam ne sviđaju mi se plavuše. Nikada mi se nisu sviđale, premda kada to tako olako izgovorim zvuči pretenciozno. Činjenica je ako mi se sviđaju sve žene i plavuše bi me trebale zadovoljiti. Usprkos tome, s njima imam neki problem. U meni izazivaju određenu bojazan i imam potrebu udaljiti se od njih ako mi se nađu u blizini. To mora da je zbog nekog nepoznatog razloga. Ne znam, možda zbog boje puti, tog bljedunjavog tona koji ništa ne poručuje osim što djeluje jednolično i prozirno. Moguće da je to zbog neizostavnih svijetlih očiju, te plavo-razvodnjene nebeske jasnoće koja u toj sličnosti uopće ne nalikuje na nebo. Plavuše me uznemiruju. Djeluju neodređeno, bezoblično, poput ledene lutke koja se prevrnula s ormara i proizvela zvuk blagog uzdaha. Tako je, plavuše na mene djeluju kao marionete bez nutrine. Često zastajem ispred izloga i promatram te duge i vitke ruke otmjeno uperene prema krovu. I pogledom slijedim putanju prstiju kako bih ustanovio da na krovu nema ničega. Čini se da me plavuša neodređeno upućuje na neki drugačiji i prazni prostor. Koji put i zavirim da ih promatram kako izlaze iz tih uniformiranih i precrtanih škola s mitskom aureolom ekskluzive, što boravak u tom ambijentu nikako ne podrazumijeva. Odlazim tamo u slobodno vrijeme i uhodim ih. Znam da su me neke primijetile, da su me prezirno pogledale i prošle pored mene zaboravljajući me istovremeno. S obzirom da me obuzima određeni strah kada ih uočim, nastojim se sakriti iza drveta stapajući se s dnevnim novinama na kiosku ili se jednostavno pretvorim u putnika autobusa koji se odjednom pojavi točno ispred ulaza. Plavuše iz tog okružja, u kojem bruse svoje specijalno znanje i uče svakojake stvari počinju mi se pričinjavati kao zlatno krdo koje u sebi nema ništa životinjsko. Radije bih ih okarakterizirao kao hibridne primjerke koji se smiju, koji se kreću sličnim kretnjama i trče usiljenim koracima. Možda pretjerujem, ali imam osjećaj da se kreću svijetom, a da ga ni ne primjećuju, premda znaju da im pripada. S takvim opisom moja fobija od plavuša mogla bi se smatrati kliničkim slučajem. U polazištu upotrebljavam riječ fobija, a to je zabrinjavajuće. Iako nije tako jednostavno. Moja averzija prema njima nalazi se na neopisivo bolnom stupnju. Nisam ih oduvijek doživljavao kao mala i perverzna stvorenja spremna da kontroliraju sve, a da ne kontroliraju apsolutno ništa. Posve suprotno. Imam dojam da moja netrpeljivost prema njihovom ispraznom postojanju polazi od nečeg nedefiniranog, premda mi se nekad nenadano ukazuju svakojake slike. Poput svih ostalih slika, naravno. Iako je neobična ta glupa opsesija da ih uhodim bez ikakva razloga, ona ipak ima svoju pozadinu. Točnije, vjerujem da ima. U dalekoj prošlosti bio sam opsjednut jednom plavušom i mogu to opisati s prihvatljivom preciznošću. Životi su na nam se isprepletali desetak godina, išli smo u istu školu, ali u različite razrede. Primijetio sam je jedan dan na izlazu. Bilo je podne i zagasito zimsko sunce razvuklo je svoje nehajne zrake po prozorima. Sjećam se da sam se već iz navike zaustavljao na uglu kako bih promatrao odsjaje svjetla na vitrajima crkve. Uživao sam u tome. Kada bi sunce lagano otopilo snijeg i inje, zaustavio bih se na uglu i divio se vitrajima. Vitraj je nešto poput svjetlosnog kaleidoskopa kojeg se može hvatati paralelno dok ga sunce budi. Upravo to mi se dogodilo: pokušao sam dohvatiti tu igru boja i prikovati je uz mrežnicu kako bih se stopio s bojama. Volim vitraje. Bio bih u stanju živjeti u sobi sačinjenoj od vitraja. Baš sam zatvorio oči kako bih upamtio njihov odsjaj i kad sam ih otvorio ugledao sam nju. Da, bila je plavuša i kosa joj je neprekidno padala na lice nošena vjetrom. Djelovala je poput anđela otrgnutog s najvećeg vitraja crkve koji je naprasito iskočio na ulicu i stvorio se poput neobične pojave pred mojim očima. Bila je nesvakidašnja i zapanjujuća pojava. Prvi put u životu osjetio sam da mi je zatreperilo srce. Nešto nepoznato probolo me iznutra paralizirajući me na trenutak. Bilo je to nešto znakovito jer sada kada se prisjećam te scene osjećam jednak unutarnji treptaj. Na posljetku, bila je tamo pored mene, poput zlatnog povjetarca koji je obuzeo moja osjetila. Nasmijala se i izravno sam osjetio kako me njezin osmjeh zabolio. Neobično, jer nisam je poznavao, niti sam je ikada vidio, a njezin osmjeh zabio mi se u prsa poput plamena nježnosti. Bilo mi je jasno: samo ja sam proživljavao taj osmjeh. Vesela grupa školaraca koja je u prolazu stvarala buku nije ni primijetila taj vrlo osobni osmjeh. Bio je moj, taj nepoznati osmjeh koji sam prihvatio kao vlastiti i koji će ostati u meni zauvijek. Paradoksalno je, ako se to uopće može protumačiti kao paradoks, to što me ona nije čak ni primijetila. Njezin je osmjeh prešutno prostrijelio moje tijelo. No, budući da sam ga ulovio u letu, naprezanje mišića njezinih obraza usjeklo mi se u u pamćenje i srce. Zvuči nevjerojatno da je jedan običan rumeni osmjeh djevojčice od jedva deset godina prouzročio takvu nevolju u mojoj nutrini. Međutim, bilo je tako. Povrh toga, osim njezine pojave izmiješane s vitrajima crkve, moji su se osjećaji topili u njoj. Nije mi bila dovoljna puka činjenica da sam je otkrio. Od tog sam trenutka bio toliko opsjednut da su mi trenuci u kojima nije bila prisutna postajali uznemirujući. Provjerio sam njezin raspored i nastojao sam svladati sve njezine rutine. Neke su se podudarale s mojima: odmori, vrijeme ulaska i izlaska. Ono što je luđački bombardiralo moje srce bili su njezini satovi tjelovježbe. Istodobno ja sam tratio vrijeme na dosadnog profesora fizike. Jedini način da se izvučem bio je dopušteni izlazak na wc koji sam redovito iskorištavao. To je izazvalo lagane sumnje, ali budući da se radilo o osrednjem učeniku, moji izlasci bili su nevažni. U tim ishitrenim bježanjima moja opsjednutost poprimala je boležljiv oblik. Na početku bih se smjestio kraj ulaza u dvoranu i pretvarao se da prolazim isforsirano bezbrižno, zatim bih se zaustavio proračunato ravnodušno i proučavao bih je krajičkom oka. Nakon nekog vremena, znajući da mi je svaki utorak od deset do jedanaest bila dostupna u sportskom dresu dok jaše ili preskače kozlić, moja je potreba – ponavljam – postala opsesivno zabrinjavajuća. Tijekom tjedna bavio sam se preciznom razradom opcija kako da napustim nastavu. Za vrijeme ručka skoro ne bih ni okusio obrok, a ujutro bih odlazio od kuće sat vremena ranije samo da ne propustim priliku da je vidim kako ulazi u školu. Bili su to tek treptaji, prolazni trenuci u kojima nije ni zapazila moju sivu pojavu pored stepenica. Kada bih je ugledao preplavilo bi me bezbroj emocija i osjećaj da će mi se tijelo rasprsnuti od uzbuđenja. Ne znam kako se dogodilo da je jedna plavokosa i bezbojna djevojčica na mene toliko djelovala, ali njezina se pojava ustoličila u mojim mislila do te mjere da je moje cjelokupno djelovanje bilo obilježeno njezinim jedinstvenim pečatom. Činilo mi se da se nalazim pred onim svetim slikama koje nam od djetinjstva usađuju u pamćenje da bismo bili bolji ili još bolje kao da je sama bila kip ili sveta sličica. Upravo tako: bila je neka vrsta čudesne svete sličice koja me posvuda pratila mimo moje volje. Ako mi je u tom periodu života volja bila slabašna i prolazna, možda ću si lakše objasniti kako sam zapao u takvu opsjednutost. Tragično je bilo što to nitko nije cijenio. Da mi je barem uputila jedan pogled ili se zaustavila i prokomentirala me s prijateljicom, možda bi mi bilo lakše prebroditi tu bolećivu tugu uzrokovanu njezinom rezignacijom. Unatoč tome nisam siguran da je ona za to bila kriva. Ipak moram biti objektivan i cijeniti to kao događaj koji me obilježio zauvijek. Uspio sam nadvladati opsesivnu čežnju zahvaljujući nadi da će mi jednog dana uputiti osmjeh. Možda su i odmakli mjeseci prirodno okončali nadu, bolje rečeno osvijestili da mi se nikada neće osmjehnuti, čak ni kada prođe pored mene. Ali dogodila se jedna nenadana okolnost koja je sve poremetila.
 |
| „Možda pretjerujem, ali imam osjećaj da se plavuše kreću svijetom, a da ga ni ne primjećuju, premda znaju da im pripada.“ |
(Sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski)
Vijenac, Broj 470, 8. ožujka 2012.
0 comments:
Objavi komentar