Jedna žena kojoj su ama baš svi pljeskali, kaže ovako: U tišini noći često bi poželjela samo nekoliko riječi ljubavi od jednog čovjeka, a ne pljesak tisuće ljudi. - U jedonoj rečenici sabrala je svu svoju tugu. Svejedno, tisuće su joj ljudi i dalje urnebesno aplaudirali i gledali u nojoj božanstvo koje hoda zemljom, a ona je umirala sasvim sama, na očigled sviju. Gledao sam njene oči. Tužne oči boginje na pijedestalu ogladnjelog mnoštva. Pod reflektorima pozornice bile su to najtužnije oči, u tom trenutku, najljepše i najobožavanije žene na svijetu. Ugasio sam TV. I svjetlo u sobi. Bilo me stid tog mnoštva. Misli su same odlutale k jednom čovjeku na drugom kraju planete. Gorak okus smrti, gotovo opipljiv, lebdio je u mraku.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar