Sjećaš li se onog trenutka
kad si došao na svijet?
Naravno da se ne sjećaš!
Tog trenutka se nitko ne sjeća.
Sjećamo se vatre
koju smo prvi put doživjeli
kako pucketa, i kamena
na suncu, užarenog kamena,
kojeg smo pažljivo opipavali
iskušavajući svoju i njegovu
izdržljivost. I mora se sjećamo,
te beskrajne modre livade
što je opasala zemaljsku kuglu,
po kojoj smo oduvijek željeli
trčati, hodati, ploviti...
a mogli smo samo plivati,
tik uz obalu, do prvog strujanja
što je nadiralo iz dubina
našeg straha. I neba,
kojemu nikada nismo uspjeli
dokučiti kraja.
Sjećamo se lica nepoznatih ljudi,
na kojima smo slutili
neke sasvim strašne stvari:
starice, za koju smo bili uvjereni
da je vještica, Cigana
od kojih smo bježali
kao vrag od tamjana,
u strahu da nas ne ukradu
i prodaju za sapun.
Sjećamo se prve ljubavi,
prvog poljupca, prvog snjega.
Čak i prve kiše.
Zbog čega smo plakali
i čemu smo se smijali
- toga se sjećamo.
Ne sjećamo se kako je teklo vrijeme
u kalendaru. Dan po dan. Niti
kako sasvim jednolično otkucavaju sati.
Ni kad je bio pun mjesec,
ni koja je godina bila prijestupna.
Ali jedan osmijeh, pamtim,
traje već desetljećima.
I trnci na koži zatalasaju se
uvijek iz početka, kad sklopim oči
i zaustavim vrijeme - i kad budem
sasvim star, znam, u jednom parku
na jednoj klupi, dovijeka ću
biti posve mlad.
Prolaze godine jedna za drugom,
po nekom svom, drugačijem redu.
Život teče. Nepredvidiv.
Nedokučiv.
Sjećaš li se onog trenutka
kad si došao na svijet?
Naravno da se ne sjećaš!
Tog trenutka se nitko ne sjeća.
Lažu, prijatelju
da je vrijeme pravomjerno -
nemaju svi dani jednak broj istih sati.
Datumi su tek znakovi na cesti.
Sve što je bilo i sve što će biti
- znaju to i Cigani i vještice! -
ispisat ćeš sasvim sam. Izmjeriti
i svojom vjerom i svojom mjerom.
Pa jednom, kad budeš prekapao samog sebe,
iz ovog vremena koje teče
u ono vrijeme koje nikad proći neće,
znat ćeš: nigdje nećeš naći sebe
do li u čahurama svojih sjećanja.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar