Ljudima koji su loše završili

(Iliti odgovor Meši Selimoviću)


"Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želiš dobro?

- Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.

- Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš." - tako piše uvaženi bosanskohercegovački književnik Meša Selimović.

I mora se priznati, taktika je mudra, proračunata, nema što.

Malo šutjeti, malo se praviti blesav, malo lagati, i uvijek gledati samo svoju guzu iliti, da se ne izdvajamo iz uljuđenog diskursa, svoje "dobro" - tako urođeno prosječno za svakog "dobro odgojenog" Zemaljca.

Ali u meni se nešto buni. Užasno se nešto buni u meni!

- Hvala što mi želite dobro, ali ja bi se ipak izdvojio iz tog izokrenutog poretka stvari. Čini mi se da je i samo jedan dan proživjeti kao Čovjek, iskreno i punim plućima, baš onako kao osjećaš, želiš i misliš... vrijednije nego tisuću godina čamiti u sjeni "onoga što ne misliš".

Jeste li primjetili, kako svi dobri, iskreni i plemeniti ljudi, zapravo strše izdvojeni iz mase koja im je uvijek uglavnom nasuprot? Jedan stoji naspram tisućama, i taj jedan nam govori više, čak i kad šuti, nego svi ovi neizdvojeni zajedno.

Dakako, taj jedan u pravilu nekako loše završi - razapet na križu, spaljen na lomači, izbačen na ulicu... - ali tko kaže da je baš on završio nesretnije od nas?

Znamo li mi uopće što je to sreća i nesreća, što čist i iskren doživljaj, osjećaj, izgovorena riječ, njen smisao, značaj...? Nekako iz iskustva znam da sve to stanuje - izvan pravila. I otkud nam sigurnost da je istina baš ono što kažemo ili nam kažu, ako "ne govorimo uvijek ono što mislimo"?

Što ako je obratno, ako smo mi nesretni što nemamo muda biti kao onaj jedan, koji je izdvojen, koji je sâm platio svoj ceh, za razliku od nas koji se švercamo već od prilike do prilike s kime razgovaramo? Njegovo i naše "dobro" naprosto nemaju jednako značenje niti istu vrijednost.

Nisam savjetnik i nemam išta što bi savjetovao ikome. No prosim lijepo, prije nego što se zakunete u "ono što ne mislite", dopustite mi da to bude sasvim moj intiman izbor: da osjećam se kudikamo ugodnije s ljudima koji su loše nego dobro završili.

Komiža, 26. 12. 2011.

Vinko Kalinić