Roberto Ampuero - Naše maslinasto-zelene godine


(Ulomak iz knjige
Nuestros años verde olivos
- Naše maslinasto-zelene godine)



Pismo mojih roditelja koji su živjeli u Valparaísu na radikalan je način promijenilo stanje stvari u mojoj obitelji. Najavljivali su da su postoje uvjeti da se vidimo i zbog sigurnosnih razloga, predlagali da se sastanemo u Europi. Ako bi se vratili u Čile iz Havane, mogli bi biti optuženi kao teroristi.

Najbolje bi bilo da se nađete u Beogradu - rekao mi je jedne noći Cienfuegos koji je nekoliko dana boravio na otoku noseći Fidelu poruku Leonida Brežnjeva o ratu u Africi - Jugoslavija je za tvoje roditelje najmanje kompromitirajuća zemlja.

Pretpostavljam da je Cienfuegos izabrao Jugoslaviju ne samo zato da bi zaštitio moje roditelje nego i zato da izbjegne da njegova kći, unuk i zet otputuju u neku zapadnu zemlju iz koje bi mogli pokušati pobjeći od Revolucije.

Iskoristivši njegov povratak u Moskvu koji je obavezno uključivao kratak boravak u Madridu, poslao sam pismo roditeljima potvrđujući datum susreta za dva mjeseca u Beogradu, glavnome gradu Jugoslavije. Osim toga, izvijestio sam ih da se ne brinu oko hotela jer Komandant tamo ima veze i mogao je svima pronaći smještaj.

Nekoliko dana kasnije, za vrijeme jednoga sastanka Jota-e /Juventud Comunista (Komunistička mladež). (op. prev.)./, svojim sam drugovima najavio putovanje. Ipak, Virginia, osoba zadužena za bazu, odmah je pomutila moju radost:

- Ne može se samo obavijestiti i otići - upozorila je pokvarivši mi raspoloženje. Do tada sam vjerovao da sam s njom, vezano uz članstvo, održavao dosta srdačne odnose. -  Prvo moraš zatražiti dopuštenje organizacije da bi mogao izaći iz zemlje.

Moji drugovi iz baze su ljutiti, šutjeli, što me je zbunilo jer sam očekivao da neće odobriti Virginijinu reakciju i da će me podržati.

- I što onda da radim? - upitao sam - Moji su roditelji otišli iz Čilea da bi se sastali sa mnom u Beogradu.

- Moraš razgovarati s drugom Vicianijem i zatražiti dopuštenje da otputuješ - odgovorila je prije nego što je prešla na „razne“ teme o kojima se raspravljalo na kraju svakoga sastanka.

Bilo mi je nemoguće zakazati sastanak s Vicianijem jer je bio na jako važnoj proslavi s „drugovima iz unutrašnjosti“ u susjednoj dvorani i nisam je mogao prekidati. Kad je Partija kod svojeg članstva željela izazvati utisak da se zaista posvećuje stvarima od izuzetne važnosti, diskretno se, konspirativnim tonom, razglašavalo da je u tijeku sastanak s „drugovima iz unutrašnjosti.“  Sastanak takvoga tipa tada je zvučao kao nešto transcendentalno i junačko, i to je bio razvidan znak da Partija i Jota razmatraju pojedinosti kako bi preko svojih tajnih struktura diktaturi zadali udarce koji bi je uništili. Sastanak s „drugovima iz unutrašnjosti“ bio je stupanj koji je Partiji dopuštao da pije iz samoga izvora činjenica, da donese prikladnu dijagnozu i pripremi slijedeće napade na neprijatelja. Tek nakon nekoliko godina saznao sam da su mnogi koje su nam predstavljali kao drugove „iz unutrašnjosti“ bili članovi koji su živjeli u europskim zemljama i došli na Otok u posjet, često turistički.

Na taj nas se način sprječavalo razgovarati s njima. Zapravo, jako je malo njih željelo razgovarati s nekim tko bi nakon nekoliko tjedana, u Čileu, mogao pasti u ruke diktature, što bi ih odmah moglo pretvoriti u moguće potkazivače. Istovremeno, članove koji su dolazili iz tih zemalja usmjeravalo se da izbjegnu lokalne drugove jer su oni - osobito ako su živjeli na  Kubi - obavljali zadaće tajnih služba i pripremali prevrate pa su morali su biti anonimni. Na taj su način Partija i Jota organizaciju učinili zatvorenom i mi, njihovi članovi, bili smo  izolirani i ovisili smo o našim neposrednim šefovima.

Nekoliko dana poslije uspio sam se konačno sastati s Vicianijem. Primio me je u prostoriji s klima uređajem, besprijekoran kao uvijek, pušeći Pall Mall iza stola od mahagonija.

- Reci - najavio je ispuštajući dim kroz nos.
- Želim vidjeti svoje roditelje - rekao sam s izvjesnom lakoćom -. Nisam ih vidio već tri godine.
- Nema problema - odgovorio je milujući cigaretu kao da  se radi o nekome predmetu od mramora -. Kada dolaze?
- Ne dolaze na Kubu. Ja želim otputovati u inozemstvo sa svojom obitelji.
- Otputovati? - nagnuo je glavu na jednu stranu kao da ne čuje dobro i spojio obrve uz pogled muslimanskog inkvizitora. Za putovanje treba tražiti dozvolu Jota-e. A u ovome trenutku sve su dozvole ukinute.
- A ti mi je ne možeš dati?
- Kad bih mogao, rado bih to učinio, druže, ali takve su upute iz unutrašnjosti. Na posljednjoj plenarnoj sjednici Jota-e je tako dogovoreno. Izgledi su nam loši.
Njegova je reakcija bila predvidljiva. Njegova osveta u tijeku. Onemogućit će mi putovanje braneći se Jota-om. Još sam jednom pokušao poravnati put:
- Neću izaći iz socijalističkog svijeta. Sastat ćemo se u Jugoslaviji, a moj će svekar riješiti sve stvari oko putovnica i viza.
- Jota nikome ne dopušta putovati - obavijestio je - U smrtnoj smo borbi s diktaturom, moramo usredotočiti naše napore na preživljavanje i na to da maknemo Pinocheta s vlasti, tako da ovdje nema mjesta za obiteljska putovanja koja su opravdana, ali u ovome trenutku politički neprihvatljiva.
- Ne možeš li se raspitati? To je poseban slučaj. Moji su roditelji već otišli na put.

Prinio je cigaretu ustima i neraspoložen, počeo nestrpljivo šetati po prostoriji s rukama u stražnjim džepovima hlača. Odjednom je, uz teatralni pokret, zastao ispred prozora i malo razmaknuo debelu zavjesu da uđe trak svjetlosti.
Ja sam znao da se Viciani upravo vratio iz Venezuele. Šaputalo se da se nastojao preseliti u Caracas po zaduženju Jota-e jer je odatle mogao bolje podržavati borbu u Čileu iako je Toño tvrdio da mu se život na Otoku zapravo pretvorio u pakao zbog neslaganja s Kuban-cima i zbog neimaštine u svakodnevnom životu.
- Nije dobro da čileanski drugovi putuju po svijetu dok Kubanci to ne mogu - naglasio je za tren -. Jesi li pomislio na grozne političke posljedice koje će ono izazvati kod kubanskog naroda u njegovoj borbi protiv imperijalizma?
-  Ovo je jedinstveni slučaj. Već imam vize.
- Možeš imati kakve god hoćeš vize, ali još uvijek nemaš dozvolu Jota-e - ponovio je Viciani gledajući u vrt -. Mi članovi Partije moramo se usredotočiti na učenje, na rad i na borbu protiv Pinocheta, a ne na turistička putovanja po Europi.

Povukao sam se pognute glave. Situacija je bila užasna. U Čileu, gdje sam prije sedam godina postao članom Partije, nikada nije bilo potrebno tražiti njezino dopuštenje da bi se putovalo. Ali, sada, oponašajući praksu vladajućih stranaka i koristeći njihove upravne strukture, Jota je putovanja u inozemstvu smatrala krivičnim djelom, pokušajem izdaje. Vicianijev odgovor možda je također uključivao poruku za mojega svekra. Blago ga je podsjećao da Kubanci ne mogu putovati, a njegova obitelj može. U suštini, ja sam se nalazio između dvije vatre i zbog toga sam izvukao kraći kraj. Na kraju krajeva, samo je jedna stvar bila jasna: ako ne odem s Otoka, moji će roditelji beskorisno putovati u Europu.

Ogorčen, vratio sam se kući. Dijete se igralo u vrtu s Caridad del Rosario ispod platana u stražnjem dvorištu, a Margarita je blistala jer joj je Vilma upravo najavila da je mora pratiti na putovanju po Istočnoj Europi  kako bi održale sastanke s lokalnim federacijama.
- Kad odlazite?
- Za mjesec i pol. Moje prvo putovanje. Iskoristit ću prigodu da Vilmi ispričam što joj se događa iza leđa - rekla je moja žena misleći na slučaj Anne Schuster koja je i dalje bila u stalnoj i uznemirujućoj napetosti. Naslutio sam da je njezino strpljenje s Annom i Eugenijom pri kraju i da će ih obadvije prijaviti -. Jedna od njih ne može i dalje biti u FMC / FMC - Federación de Mujeres de Cuba (Federacija kubanskih žena). (op. prev.) / zbog političkih razloga, a druga stoga što je potkupljiva.
- Jesi li sigurna da ti odgovara prijaviti ih? - ispitivao sam zabrinuto.
- Treba to napraviti. Zbog Revolucije - rekla je sa žestinom, da bi zatim ublažila ton i nasmiješila se -. Ali, isto tako ću joj reći za naše putovanje u Jugoslaviju. Zamisli, prvo s obitelji u Beograd, a zatim s Vilmom u Budimpeštu, Prag, Varšavu, Bukurešt i Moskvu. 
- Ne vjerujem da ćemo putovati.
- Kako? Što se događa? Tvoji roditelji ne mogu ići? - upitala je uznemirena, a njezine zelene oči su zasjale kao nekad u Leipzigu.
- Ja ne mogu ići.
- Zbog čega?
- Jota mi zabranjuje.
- A zašto?
- Mi članovi partije ne možemo putovati. Tako je dogovoreno na posljednjem plenumu.  

Margarita je bijesno prošla dnevnom sobom koja je vodila do mramornog stubišta, najavljujući da će nazvati svojega oca.
- Ne možemo svaki put kad imamo probleme pribjeći njemu - šapnuo sam nastojeći joj  oteti aparat iz ruku, ali čvrsto ga je držala.
- A što misliš? - vikala je - Da ćemo čekati da ti ta organizacija kukavica i propalica odobri putovanje? Što misliš, tko smo mi da tako postupaju s nama?
- Nismo organizacija kukavica. Možda propalica.
- Kukavica i ništarija! Pustili ste vlast iz ruku ne ispalivši ni metka.
- Samo malo, to nije nikakva organizacija kukavica i propalica, ljubavi - odgovorio sam agresivno, u kubanskom stilu, što je možda bio jedini način da je natjeram da promisli -. I Fidel je imao svojih neuspjeha prije nego što je došao na vlast. Čak se i predao nakon napada na vojarnu Moncada u kojemu je poginulo stotinu njegovih ljudi, a on nije zadobio niti jednu jedinu ogrebotinu.
- Nemoj miješati Fidela u to!
- A ti nemoj napadati moje ljude.
- Fidel je pobjednik. Vi ste gubitnici.
- Hajde, ljepotice, ti koja toliko znaš o Fidelu - i ja sam također vikao; derao sam se. Vrućina Havane me je izbacivala iz takta: Ima li kakav ožiljak iz godina koje je proveo u planinama? Niti jedan! Kako da ga ima! Koža mu je kao u princeze, ruke kao u grofa, nema niti jedan ožiljak! A znaš li zašto? Jer se uvijek borio u pozadini, šaljući druge da umiru umjesto njega. Curo, on jako dobro zna kako preživjeti, a ti si u to izvrsno upućena jer u suprotnome ne bi ga namjeravala izdati u Berlinu.

Bio je to nizak udarac. Moja je namjera bila zlobna jer sam znao da se Kubanci uvijek boje skrivenih mikrofona postavljenih na bilo kojem mjestu.

- Ne znam o čemu govoriš - vikala je sa suzama u očima iako joj je lice bilo zgrčeno od srdžbe.
-    Ja znam o čemu govorim. Govorim o vremenu kad smo se voljeli na Zapadu.
- Ne znam o čemu govoriš - ustrajala je i bacila slušalicu na mramorni pod - Ti si nezahvalnik.

Uhvatila je glavu s obje ruke, šutjela je i jecala. Sjela je na stubište, isto ono kojim je sišla na dan našega vjenčanja u društvu svojega oca da nas matičar vjenča. Sjeo sam do nje. Kuća je sada bila tiha i napuštena, a kroz prozore terase moglo se vidjeti Ivána i Caridad de Rosario kako se igraju u dvorištu.

- Postani Kubanac i zaboravi sve te rasprave koje nikamo ne vode! - preklinjala me je malo zatim -. Ti zaista vjeruješ da je Fidel proveo vrijeme u izgnanstvu sastančeći i tražeći pomoć pola svijeta kako bi izolirao Batistu? Ne, dečko, on se pripremao kako bi oružjem porazio diktaturu. Dok vi to ne uradite, nikada se nećete osloboditi Pinocheta.

Šutio sam i duboko uzdahnuo kako bih se smirio. Iznenada me je preplavio osjećaj da sam bio nepravedan i da sam joj nanio bol spomenuvši nešto što sam trebao sačuvati kao tajnu, jer Margarita više nije bila djevojka iz Leipziga u koju sam se zaljubio, nego dužnosnica. Sada mi je jedino preostalo napustiti kućerinu iz Miramara, ostaviti je zauvijek.

Ali, Margarita je i dalje ponavljala da postanem Kubanac nudeći mi posljednju priliku za pomirenje, nudeći mi da potraje idiličan prizor koji sam vidio iza pokretnog zaslona u kojemu je Iván trčao oko kineske anone /Annona muricata, tropska biljka ukusna ploda. (op. prev.)/ dok ga je crnkinja slijedila. Polagano sam shvaćao da sam sada imao samo dvije mogućnosti: ili ću se podvrgnuti zabrani Jota-e i postepeno se os-loboditi utjecaja Cienfuegasa, ili prihvatiti prijedlog svoje žene i postati Kubanac, te na taj način i običan sljedbenik svojega punca. Da, to su bile alternative.

Neizvjesnost u kojoj me je držala Jota uronila me u neku vrst dremljivosti zbog koje sam postupno gubio osjećaj za vrijeme i brkao prioritete. Poslijepodne, nakon nastave i nakon što sam s Lázarom nabavio nove knjige i tekstove koji su, u mjeri u kojoj su se povećavali popisi cenzuriranih knjiga postajali sve oskudniji, boravio bih na obali Miramara i čitao romane koji su mi omogućavali izbjeći tjeskobnu stvarnost Otoka, bijeg od petogodišnjih planova, stalnoga nadmašivanja proizvodnih ciljeva i beskonačnih Fidelovih govora, dobrih novih vijesti o socijalizmu i navodnoj propasti imperijalizma, vječnih, sveprisutnih i sablažnjivih redova.

Tražio sam utočište u knjigama koje su govorile o Zapadnoj Europi, o osobama koje su, poput Michaela Butora, Milana Kundere ili Jeana Paula Sartrea doživjele egzistencijalne probleme iako bez materijalnih iznenađenja u nekom stanu u Parizu, Veneciji ili Barceloni. To su bili ljudi koji su se na najnormalniji način ukrcavali na zrakoplove i u udobne vlakove, radili u izdavačkim kućama, doručkovali u nekoj kavani čitajući Le Figaro ili The Times i večerali s prijateljima u nekome restoranu nakon što su popili par čaša u baru, ljudi srednje klase koji su mogli uživati u svakodnevnim jednostavnim užicima koji su meni, naravno, bili nedostižni.

Ponekad, kad bi me zatekao mrak na obali mora, na obzorju bih zamjećivao svjetla brodova koji su plovili u smjeru Meksika ili Sjedinjenih Država. Napredovali su polako, tiho, ne znajući za moju sudbinu, ispod nevidljivih ruta zrakoplova koji su možda dolazili iz gradova u kojima su živjeli Butor, Kundera ili Sartre, te brazdali nebo spuštajući se prema Miamiju. U njihovoj unutrašnjosti, iza osvijetljenih prozorčića, zamišljao sam putnike kako si vezuju sigurnosne pojaseve da bi se spustili u svijet bez zabrana u kojemu su vladali obilje, blagostanje i sloboda te u kojemu nitko nije tražio žrtvovanje u ime neke ideologije. Tada su se iznenada pojavljivale neke nesavladive želje da se uzdignem iznad Havane, da vidim sjaj hridina Floride koje su bile tako blizu, a tako daleko, da prođem liniju od devedeset milja koja je nepomirljivo dijelila dva svijeta.

Puštao sam da vrijeme protječe, uvjeren da Vicianiju neće trebati puno vremena da me nazove i prenese mi poruku organizacije. Ni pozivi na diplomatska primanja na koja su dolazili opušteni ljudi, kozmopoliti kojima nisu imali problema s hranom i odjećom, koji su zarađivali u dolarima i živjeli na Otoku u blagostanju i luksuzu, nisu me uspjeli uvjeriti u prednosti nove dužnosti moje žene. Tih je dana stigla vijest koju je Margarita očekivala, a ja je se bojao:

- Anne su isključili iz FMC-a - najavila mi je moja žena - . A Vilma me imenovala osobom zaduženom za Istočnu Europu.

Vidio sam da je ozarenija i ljepša nego ikada. Automobil koji ju je dovezao kući sada joj je bio na raspolaganju zajedno s vozačem koji joj je istovremeno bio i tjelesni čuvar te zadužen da nas diskretno opskrbljuju hranom. Margarita mi je naširoko i bez grižnje savjesti, usudio bih se reći čak s izvjesnom euforijom - iako sam smatrao da je samo glumila, kao i njezin otac prije nekoliko godina - objasnila što se dogodilo i rekla da su prevladala uzvišena  načela Revolucije. Osim toga, Istočna je Nijemica već imala novi posao u toj instituciji u kojoj je istraživala žensku seksualnost. Mogao sam biti miran, Anne nije ostala na ulici, što je uka-zivalo na velikodušnost Revolucije.

Iz Margaritinih riječi zaključio sam da je nekoliko dužnosnica FMC-a - među kojima se nalazila i Eugenia Valdés - sklopilo savez s njom protiv Anne kako bi se ovu optužilo da je prešla ovlasti svojega posla i pokušala ucjenjivati Eugeniju da bi zadržala mjesto. To je došlo do Vilminih ušiju i zapečatilo Njemičinu sudbinu. Margarita je otvorila bocu Rotkäppchena, istočno-njemačkog šampanjca koji je toga jutra pronašla na Anninom stolu i ironično komentirala:

Čini se da je glupača pila za vrijeme radnog vremena. Naivni smo što smo otvorili vrata tolikim strancima.
Užurbano je ispila nekoliko gutljaja u promišljenom pokušaju da se ponovo smiri.
- Izbacili su je zbog toga jer je pokušala potkazati Eugeniju? Annina čistka nije me potaknula na piće.
- Ne.
- Zbog čega je otišla?
- Zato što je raspačavala neprijateljsku propagandu.
Njezine zelene oči odjednom su zadobile hladan i gotovo metalan sjaj pogleda njezinog oca. 
- Što to znači?
- Kako, što znači? Nisi li ti bio taj koji ju je potkazao jer je posudila kontrarevolucionarnu knjigu?
Osjetio sam kako mi zabada bodež u grudi. Ostao sam bez glasa.

- Ja je nisam potkazao - odgovorio sam gnjevno.
- Kako nisi? Ti si rekao Sigurnosti da je knjiga njezina.
- To nije važno. Važna je činjenica da je netko policiji dostavio knjigu koju mi je Anne posudila.                      
- To je isto, dečko. Izbacili su je jer je Sigurnost saznala da je knjiga njezina. A ti si je potkazao.
- Mene je prijatelj iz Sigurnosti pitao je li mi ona posudila knjigu i ja sam to potvrdio, nemoj mi sad reći da su je zbog toga izbacili….
- Zbog toga.
- Nisi li ti dostavila knjigu policiji?
Margarita me je ljutito gledala.
- Kako se usuđuješ za nešto takvoga optužiti majku tvojega djeteta - prosvjedovala je.
- Mene je drug samo pitao je li bila ona…

- Ona je jednoga dana trebala naučiti. Mi ovdje nismo u središtu Europe gdje kapitalistička propaganda truje mladež. Raúl je to već rekao u svojemu posljednjem govoru. Rat ili smrt ideološkim različitostima!

Bio sam preneražen. Nikada nisam zamišljao da bi se stvari mogle tako odvijati. Do toga sam trenutka sumnjao u svoju sposobnost da djelujem razborito u svakoj situaciji, ali sada sam ustanovio da sam bio nespretan, naivan, te da su Njemicu otpustili na sramotan način, i što je najgore, s izgovorom da sam je navodno ja prijavio. Jesam li bio krivac za tadašnji konačni poraz Anne Schuster? To nije moglo biti tako jer ja nikada ne bih iz kuće iznio Burroughsovu knjigu. Na prvome mjestu zbog toga jer nisam poznavao nikoga drugog tko je mogao čitati na njemačkom, i drugo, jer se ne bih odvažio.

Rekao sam svojoj ženi da mi je Annin otkaz nemoralan. Sada više nisam nimalo sumnjao da je ona predala knjigu u Ministarstvo unutarnjih poslova. Bilo je razvidno da je njezin novi položaj u ženskoj organizaciji zahtijevao koliko dokazivanje njezine odanosti Revoluciji toliko i njezinu sposobnost sklapanja saveza. Vrlo brzo ćemo dobiti novi stan kao nagradu za potkazivanje. Na trenutak sam, dok sam se igrao hladnim staklom čaše u ruci ne odvaživši se piti iz nje, pomislio da bih trebao posjetiti Anne i objasniti joj svoju pravu ulogu u tim događajima, ali na kraju sam odbacio takvu zamisao jer mi se činilo da bi joj moje riječi jako malo pomogle.

- Sada znam zbog čega ste vi u izgnanstvu - tvrdila je Margarita nakon nekoliko trenutaka gledajući me poprijeko i sjedeći za stolom u dnevnoj sobi, blijeda.
-  Ne razumijem te.
- Kažem da znam zbog čega su Čileanci takvi kakvi jesu.
- Zbog čega?
- Jer previše razmišljaju o neprijatelju. Moj otac kaže da ne treba nimalo razmišljati. Ili oni ili mi.
Početkom rujna ukrcao sam se s Ivánom i sa svojom ženom u Ilyshin kubanske zrakoplovne kompanije u smjeru Istočnog Berlina odakle ćemo putovati u Beograd, preko Zagreba. Usprkos neodlučnom opiranju Jota-e krenuo sam na put pod zaštitom Ciefuegosa i s kuban-skom diplomatskom putovnicom koja je vrijedila tri tjedna, upravo onoliko koliko ćemo bo-raviti izvan zemlje.

Preplavila me mješavina osjećaja. S jedne strane radost svojstvena nekome tko će se nakon godina odvojenosti ponovo susresti s dragim bićima, s druge bol zbog toga jer mi je duša bila nagrižena tjeskobom, jer su sjedalo u zrakoplovu i putovnica u džepu značili moje konačno popuštanje Komandantovoj moći.

Dok smo letjeli, pomislio sam uvjeriti Margaritu da se više ne vratimo na Otok i da započnemo novi život u drugoj zemlji. Ako me sjećanje nije varalo, zrakoplov koji je na povratku letio rutom Berlin - La Havana morao je sletjeti u Ganderu, New Foundland, gdje će se opskrbiti kerozinom. Tu bismo okolnost mogli iskoristiti isto kao i mnogi drugi Kubanci, zatražiti azil te ostvariti našu staru žudnju za bijegom. Tu sam zamisao njegovao dok je zrakoplov ispod sebe ostavljao lijepi zeleni otok u obliku kajmana i zatim se, tražeći Europu, usmjerio prema istoku.

Iza nas je ostao prostrani stan koji je FMC konačno dala mojoj ženi na raspolaganje. Smješten na posljednjem katu jedne od najviših zgrada u Havani, s mnoštvom stanova i ugodnom terasom koju je vjetar stalno prozračivao, nudio je veličanstven pogled na more i na  oljuštene gradske građevine.

U početku mi je bilo nelagodno osjećati se ugodno u stanu koji smo dobili potkazivanjem i čiji su ga se pravi vlasnici odrekli u zamjenu za vize i konačan odlazak s Otoka. Zapravo, moja žena i ja smo okrutnom pljačkom, ozakonjenom od strane Revolucije koja je, čini se, postala prihvatljivom zahvaljujući samo masovnom ponavljanju, prisvojili tuđu svojinu.

Čestitam ti - rekao mi je sarkastično Willi dok smo jednoga poslijepodneva obilazili stan u društvu Lázara i blizanaca Mondragón.- Bradati zna nagraditi one koji su mu odani.

Sastali smo se kako bismo učili estetiku dok je moja žena pribivala jednom primanju u Poljskom veleposlanstvu koje je priređeno u čast predsjednice Organizacije žena te zemlje. Zapravo, više nego učiti, moji su kolege željeli konačno vidjeti stan jednoga od glavešina, kako su nazivali vođe. Njima, običnim građanima koji su živjeli u uskim studentskim domovima, u kućama rođaka ili kao podstanari u sobama bez vode jer nisu bili iz Havane, činilo se zadivljujućim i nestvarnim, svojstvenim pripovijesti iz „Tisuću i jedna noć“ da država nekome daruje tako prostran, elegantan i udoban stan.

- Čiji je bio? - upitao me je Lázaro. Hodali smo po mramornome podu koji je spajao dnevnu sobu s blagovaonicom, a zatim vodio u spavaće sobe.

- Pretpostavljam, ljudima s puno novca koji su otišli na Sjever - objasnio sam nastojeći se uvjeriti da je politička emigracija bila dovoljan razlog da se ljudima zaplijeni imovina, što je, naravno, bio bezuspješan napor jer me navodio na opravdanje oduzimanja vlasništva izgnanima i ljevičarskim političkim strankama od strane pristaša diktature u Čileu.
- Da su barem otišli - komentirao je mulat udišući morski zrak koji je ulazio kroz širom otvorenu terasu. Bilo je razvidno da je u nekome drugom razdoblju - zgrada je bila iz pedesetih godina - terasa s pločicama od pečene gline i sivim zidovima, stalcima za cvijeće i priručjem od kovanog željeza, bila savršeno mjesto za priređivanje zabava i ispijanje aperitiva.
- Dobro, ako nisu otišli, žive ovdje - rekao sam ja.
- Znaš li tko su oni?
- Ne.
- Onda, da su barem otišli - ustrajao je lakonski Lázaro.
- Što želiš time reći?
Šutio je nekoliko trenutaka kao da traži objašnjenje u komadiću mora, blistavog mora koje se naziralo ispod priručja terase i nastavio:
- Možda su ti ljudi zatvoreni zbog političkih razloga.

Njegov sam komentar primio kao šamar. Nisam očekivao zlobnu aluziju od strane mulata. Bio sam u kušnji da ga napadnem, ali suzdržao sam se jer su me Willi i blizanci promatrali šuteći, pomno ispitujući moje reakcije. Na trenutak sam si predbacio što sam ih doveo do prostorija koje su čuvale obiteljsku intimu. Dolje je treperila lijepa i bučna Havana, a nebo se počelo crveniti nagovješćujući blizinu sumraka.

Ja ne samo da nisam znao tko su bili pravi vlasnici stana; nisam znao ni tko su bili vlasnici kućerine u Miramaru. Živio sam tri godine među njezinim zidovima, među vrijednim slikama i stilskim namještajem, koristeći njihove krevete i njihov pribor za jelo, a da to svakodnevno uzimanje tuđega nije uznemirio moju savjest, još gore, u potpunosti sam uživao u toj povlastici zaštićen Revolucijom. Samo zbog zaštite koju mi je pružala vlast, naravno, ni-kada se niti jedan stari susjed iz Miramara nije usudio reći mi da sam otimač.

Dok se zrakoplov tresao u noćnim turbulencijama nad Atlantikom, prisjetio sam se četvrti Miramar s njezinim nekadašnjim veličanstvenim otmjenim palačama koje sada, obnovljene, koriste vođe revolucije. Da, jer su s druge strane ograda s bodljikavom žicom, iza zidova prekrivenih puzavcima koji noć ispunjavaju mirisom, skriveni iza reflektora postavljenih između ceiba /Ceiba - vrst američkog drveta. Ceiba petandra. (op. prev.)./ i kamenih stupova sličnih koraljnim grebenima, živjeli mnogi stari ratnici koji su sada bili vladari. Zauzimali su kuće svojih nekadašnjih neprijatelja, buržuja i oligarha iz prošlosti.

Zapravo, ništa nije dokazivalo da stan koji sam počeo pokazivati svojim drugovima s manje umišljenosti, nije pripadao protivnicima Revolucije koji su sada u zatvoru ispaštali svoju krivicu. Zadrhtao sam promatrajući njegove sobe i hodnike očima punim krivice. Baršunaste fotelje, sjeverno-američki rashladni uređaj, hladnjak s oblim rubovima, teški, već izblijedjeli zastori, noćni ormarići od mahagonija natopljeni nepoznatim mirisima, mramorne zahodske školjke, sve je to zapravo pripadalo drugim ljudima, ljudima koji su među ovim zidovima živjeli, radili, voljeli i mrzili, koje su okolnosti prisilile da naglo napuste Otok. Lázarovo pitanje bilo je zajedljivo i mučno ne samo zbog toga jer na njega nije bilo odgovarajućeg odgovora nego i zato jer je otkrivalo moju bešćutnost ili bolje rečeno, moju kukavičku ravnodušnost prema tužnoj sudbini prognanih od Revolucije, sudbini koja je na izvjestan način sličila na onu izbjeglih zbog Pinocheta. Kazna izgnanstvom koju su stari Grci primjenjivali tako da su na oklop kamenice ispisivali ime osuđenika, ta okrutna i nepravedna kazna koju su trpjeli čileanski ljevičari zbog toga što su željeli uvesti socijalizam u svoju zemlju, valjda zbog ironije ili zbog povijesti, pretvarala ih je u parodijski i nesumnjiv odraz njihovih ljutih neprijatelja, kontrarevolucionara koji su zbog svojega otpora Fidelovoj vladi godinama čekali njegov pad na ulicama Male Havane u Miamiju.

Ali, sada su moćne turbine potresale trup Ilushyna na putu u Europu na isti način na koji su moje usporedbe između kubanskih kontrarevolucionara i čileanskih revolucionara potresale moju političku svijest, prebirući po njoj, grebući je. Za nekoliko sati stići ćemo u Berlin - Schönefeld, u zračnu luku s koje sam prije nekoliko godina poletio na Otok sanjarski vjerujući da pravim prvi korak prema sreći. Sada sam se približavao Istočnoj Njemačkoj s osjećajem umora i prerane starosti, lišen političkih ideala, razočaran Kubom i ne nazirući perspektive na njoj, kujući tajne planove koje se ne bih usudio povjeriti ni Margariti.           

Sigurna sam da ćeš, kad se vratimo u Havanu, prihvatiti tatinu ponudu - šapuće mi na uho dok dijete spava u njezinom naručju i izgledamo kao sretan par koji uživa u ugodnom putovanju.

Bez sumnje, znao sam da odreći se svojega državljanstva i prihvatiti kubansko, donosi mnoge rizike. U bilo kojem trenutku zbog peripetija i promjena u socijalizmu, mogu mi ga oduzeti i svesti me na bespravno biće bez mogućnosti odlaska u Čileansko veleposlanstvo - koje ću posjetiti kad se vratim u Havanu - kako bih zamolio za pomoć. Bilo je razvidno da mi je bilo bolje biti Čileanac s putovnicom kojoj je istekao rok trajanja nego prihvatiti državljanstvo Fidelovog Otoka.

- Sigurna sam da ćeš postati Kubanac - šaputala je Margarita prije nego što su nam poslužili večeru. - Tata mi je rekao da ti traži prikladan posao. Vidjet ćeš. Bit ćeš jako sretan ako to učiniš.

Turbine zrakoplova nastavile su oštrim zvukom probijati turbulencije nad Atlantikom.   




---

Roberto Ampuero (Valparaíso, 1953.) je vjerojatno najuspješniji suvremeni čileanski književnik. Godine 1993. iznenada se, i na spektakularan način, pojavio u književnosti s romanom ¿Quién mató a Cristián Kustermann? (Tko je ubio Cristiána Kustermanna?) koji je tada osvojio Nagradu za roman lista El Mercurio. Njime je u svijet čileanskih književnih junaka ušao detektiv Cayetano Brulé koji će se ponovno pojaviti u romanima Boleros en La Havana (Boleri u Havani, 1994.), El alemán en Atacama (Nijemac u Atacami, 1996.) i Cita en el Azul Profundo (Sastanak u dubokom plavetnilu, 2004.) s jednako velikim odjekom i kod publike i kod kritike. Ampuero proširuje lepezu svoga stvaralačkog rada knjigom pripovijedaka El hombre golondrina (Čovjek lastavica, 1997.) i romanom za mladež La guerra de los duraznos (Rat bresaka, 2001.). Godine 1999. objavljuje roman Nuestros años verde olivo (Naše maslinastozelene godine) nadahnut njegovim iskustvom iz Havane, grada u kojemu je studirao sedamdesetih godina. Ta je knjiga na Kubi zabranjena i čita se potajice. Godine 2003. objavljuje Los amantes de Estocolmo (Ljubavnici iz Stockholma), a 2006. Pasiones griegas (Grčke strasti). Najnoviji roman mu je El caso Neruda (Slučaj Neruda, 2008.). Njegove knjige, koje u Čileu imaju više od četrdeset izdanja, također su objavljene u drugim zemljama Latinske Amerike, Španjolskoj, Njemačkoj, Italiji, Portugalu, Hrvatskoj i Francuskoj. Trenutačno živi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje predaje na poslije diplomskom studiju na Sveučilištu u Iowi i podučava u ljetnoj školi u Middlebury Collegeu, Vermont.


Izabrala, prevela sa španjolskoga i bilješke napisala Željka Lovrenčić