Alfredo Pérez Alencart – hrvatski promotor u Španjolskoj


Španjolsko–peruanski pjesnik, esejist i profesor na Sveučilištu u Salamanki Alfredo Pérez Alencart, čija je poezija prevedena na 23 jezika, u listu El Adelanto objavio je nekoliko tekstova vezanih uz promociju hrvatske književnosti u Španjolskoj. El Adelanto izlazi već 128 godina, a između ostaloga, poznat je po tome što je u njemu pisao i Miguel de Unamuno. Osim tekstova, ovdje donosimo i pjesmu Vukovar 1991 koju je Pérez Alencart posvetio Društvu hrvatskih književnika, nadahnut temom ovogodišnjih Književnih razgovora. 

Hrvatska, duboki pjev


U Španjolskoj, hrvatska književnost još uvijek nije poznata iako to ova lijepa europska zemlja koja graniči s Italijom, Mađarskom i Slovenijom, zaslužuje. Stvari drugačije stoje ako spomenemo neka imena nogometaša. Primjerice, Davora Šukera ili Roberta Prosinečkog…

Ali, ta vrst globalizacije nije duboki pjev zemlje koju su obilježila mnogobrojna iseljavanja njezinih stanovnika. Meni osobno, hrvatski je jezik poznat još iz djetinjstva zbog useljenika koji su došli u Peru prije više od dva stoljeća, a u najvećem broju  nakon 1948. godine. Navikao sam se slušati prezimena koja potječu iz te zemlje, a pripadaju Peruancima drugoga ili trećega naraštaja. Tako da se učestalo mogu čuti prezimena kao što su Vukovic, Brozovic, Hanza, Curin, Sivirich, Bielovucic, Percovich, Balarin, Cusianovic, Vucetic, Ciurlizza, Srambuk, Vujevic, Pacusic, Cesnik, Zimic, Sokolic, Vojvodic, Bakula, Kojakovic, Tomasevic, Barkovic, Thais, Aurich….

U trenutku kad sam iz Zagreba dobio lijepu knjigu naslovljenu El roce de la mariposa koju je prevela hispanistica Željka Lovrenčić i koju je na španjolskome objavilo Društvo hrvatskih književnika, malo su mi zasuzile oči jer sam se prisjetio Tonyja Zlatara, Hrvata kojega sam oduvijek smatrao stricem i volio ga. Njegovi sinovi Mirko i Boris bili su mi školski kolege, kao i Rudi Brasco, sin drugoga hrvatskog useljenika koji se bavio trgovinom drvom.

Ali, posvetimo se izvanrednome djelu profesorice Lovrenčić koja je živjela u Meksiku i Čileu. Budući da sam knjigu pročitao, mogu nešto reći i napisati o hrvatskim prijateljima, pjesnicima dubokoga pjeva, prije svega o Davoru Šalatu, ali i glasovima Zvonimira Baloga, Borisa Domagoja Biletića, Diane Burazer, Ljerke Car Matutinović, Ružice Cindori, Lane Derkač, Dunje Detoni-Dujmić, Mate Ganze, Ane Horvat, Mladena Machieda, Slavka Mihalića, Luka Paljetka, Mile Pavićević, Joje Ricova, Diane Rosandić, Milivoja Slavičeka, Ante Stamać, Stjepana Šešelja, Drage Štambuka, Dragutina Tadijanovića, Borbena Vladovića i Irene Vrkljan. S deset pjesama svaki od njih pokazuje svoj univerzum na španjolskome.

Posebno izdvajam pjesmu sjajnoga pjesnika Delimira Rešickog kojega smatram bratom po temama koje rabi u svojemu pjesništvu. Naslov joj je El templo de Salamón (Šalamunov hram), a objavljena je na stranicama 165-166:

Una vez más quisiera levantar la carpa
cerca de tu corazón.
El campesino en el campo
echa la joven semilla de trigo
en el recién arado surco.
Cada grano, un momento antes de
Tocar la tierra
se transforma en mariposa nocturna
abandonada sin piedad a la luz del día.
Un vez vi esa magia
En tus ojos
en las tapas de un libro regalado.
El perro con su orina señala
los límites de su mundo.
Pitágoras lo hace con ceniza.
Lavé todos mis anzuelos
en agua bendita
antes de bajar hasta el bote,
del fango del río
saqué con las manos
el hace tanto tiempo
escondido remo.
La invisible Menorah
ardía a la luz de agosto
a la entrada de templo.
Una por una
se apagaban
las lejanas estrellas
de melancolía.
Son antiguos las tribus
que primerolas vieron
como en la neblina láctea
nacían en el cielo.
Nunca jamás levantaron
la cabeza.
Todos los que se graduaron
en tus versos
ahora pueden ir cómodamente
al paraíso.
Sin temor
grabar su nombre
en la corteza del joven abedul.
Echar al aire
un puñado de polvo
y esperar
que les caiga en la mente
lo que no cayó
en sus ojos abiertos de par en par.*


Čestitam na ovome uratku kojim se uistinu predstavlja duboki pjesnički pjev.

* Pjesmu sam namjerno ostavila na španjolskome.  (o.p.)

Objavljeno u listu „El Adelanto“ iz Salamanke u rubrici „Panóptico“ 7. srpnja 2011.   


Željka Lovrenčić, hispanistica

Jasno je da u Salamanki, intelektualnoj domovini Nebrije, Fray Luisa y Unamuna, poštuju hispaniste, to jest one koji u svojim zemljama u najširemu smislu promiču hispansku kulturu i španjolski jezik, obuhvaćajući ne samo Španjolsku nego i sva ostala područja u kojima se govori kastiljski i koja su u prednosti jer imaju puno više govornika (i onih koji misle na španjolskome) od Španjolske u kojoj neslužbeni jezici zbog sitnih političkih kompromisa tjeraju u kut jezik tako raširen u svijetu.

Rad hispanista se toliko cijeni da i samo Sveučilište u Salamanki dodjeljuje značajnu nagradu Elio Antonio de Nebrija koju su, između ostalih, dobili: Peter Russell, Oreste Macri, Elías L. Rivers, Lewis Hanke, John Huxtable, Alan Deyermond, Gűnther Haensch, Margherita Morreale, Pierre Vilar, Jonathan Brown, Maxime Chevalier, Samuel G. Armistead, Edward Malefakis ili Russel P. Sebold…



 List „El Adelanto“ iz Salamanke
Zahvaljujući hispanistima (i ogromnome broju profesora španjolskoga jezika po čitavome svijetu) broj učenika koji dolaze učiti u salamantinske aule ne samo da se održava nego je ovoga ljeta i uvećan.

U ovome članku pišem o istaknutoj hispanistici i prevoditeljici Željki Lovrenčić. Kažem istaknutoj iz jednostavnoga razloga. Uvijek je lakše (usprkos poteškoćama) biti hispanist u zemljama u kojima sveučilište uvelike pomaže (stipendijama za istraživanja, nakladničkim kućama koje pronalaze nova tržišta) i u kojima postoji znatna potražnja za studijem hispanistike, kao što su Sjedinjene Države, Francuska, Njemačka, Engleska ili Italija.

Ali, kad se radi o malim zemljama s neznatnim institucionalnim potporama kao što je to slučaj Hrvatske, biti hispanist pravi je podvig, ne samo u simboličkom nego i u doslovnome smislu. Ali, tu je Željka Lovrenčić koja je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici organizirala veličanstvenu izložbu Cervantes y Don Quijote: stvarnost i iluzije i izložbu Život i djelo Pabla Nerude te uredila kataloge istih.

Tu mi je hispanisticu predstavio dobitnik Nagrade Pablo Neruda za 2001. godinu, čileansko-hrvatski pjesnik, sveučilišni profesor i član Čileanske akademije za jezik Andrés Morales Milohnić. Ona je ovih dana na hrvatskome jeziku objavila knjigu Književni prikazi i drugi zapisi (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 363 str.). U njoj je prikupila eseje i članke napisane između 2004. i 2011. Od autora sa španjolskoga govornog područja piše o Vásquezu Montalbanu, Jardielu Ponceli, Antoniju Soleru, Cabreri Infanteu, Mariju Mendozi, Robertu Ampueru…, a od hrvatskih o onima čija je djela prevodila i objavljivala u Meksiku, Španjolskoj, Čileu i Boliviji, kao što su Dragutin Tadijanović, Ante Stamać, Miro Gavran, Mladen Machiedo ili Ružica Cindori. Na hrvatski je prevela prozu Ernesta Sábata, Carlosa Fuentesa, Juana Rulfa… Čestitam iz daleka njoj i pjesniku Mati Ganzi (Brstanovo 1936.) koji je urednik knjige. Kažem iz daleka, jer nisam mogao prihvatiti poziv na Književne razgovore koji mi je uputilo Društvo hrvatskih književnika, koji se održavaju od 20. do 23. listopada. Bit će drugi put!

Objavljeno u listu „El Adelanto“ iz Salamanke u rubrici „Panóptico“  10. srpnja 2011.        


Otvaranje Novome svijetu

Francisco de Montejo, „El Adelantado“ (osvajač novootkrivenih svjetova), rođen je u Salamanki 1459. godine. Zajedno sa svojim sinom i nećakom (istoga imena) otkrio je Jukatan. Povjesničari tvrde da je u kontingentu kojemu je na čelu bio njegov sin kojega su zvali „El Mozo“ (Dečko) bio i misionar, matematičar i kartograf u službi Filipa II., Hrvat Vinko Paletin (Korčula, 1508.-1575.). Njegovo najpoznatije djelo napisano je 1559. i zove se „Rasprava o pravu i opravdanosti rata što su ga španjolski vladari vodili protiv naroda Zapadne Indije“.

Skoro pet stoljeća kasnije, jedna njegova zemljakinja, Lana Derkač (Požega 1969.), napisala je pjesmu naslovljenu „Jukatan je obnovio plaže po tijelima“ koju je na španjolski prevela Željka Lovrenčić. Tu priči nije kraj jer su Lana i njezin suprug Davor Šalat (Dubrovnik, 1968.) u meksičkoj Guadalajari objavili poveći izbor iz svoje poezije naslovljen „Murmullo sobre el asfalto“ (Šapat nad asfaltom, La Zonámbula, 2008, 88 str.) koji je također prevela spomenuta hispanistica.

Možda i ne sluteći, na taj se način otvaraju Novome  svijetu; isto kao i Ivan Ratkaj (1647.-1683.), isusovački misionar koji je napisao „Izvješća iz Tarahumare“, austrijske provincije Družbe Isusove, ostavljaju neke svoje zapise u Meksiku. Razvidno je da se Novi svijet dojmio pjesnikinje iz Požege: „A ja sam nevjerna Europi kad prepoznam da mi u oko,/ za mjesečine, padaju sjene Teotihuacana...“

A što reći o Davoru Šalatu? Prije svega da je studirao komparativnu književnost i  španjolski jezik. Zahvaljujući tome, preveo je našega Juana Ramóna Jiméneza (Eternidades/Vječnosti, 1999.). Glavni urednik časopisa The Bridge/Most (El Puente) pjesnik je koji se gotovo uvijek vraća u zaklon od sjena; sve do trenutka dok ne postane čuvarom noći i njezinih tajnovitosti. Osim toga, obnavlja se u duhovnome ili u nutarnjoj želji za svetim. Od mnoštva izabranih pjesama, izdvajam nekoliko stihova: „Ja sam taman kao Dunav u siječnju i plovim/nutarnjim koritom u koje te ne mogu povesti“; Samo sad mogući su preskoci / iz noći u dan, iz čovjeka u anđela“; „Kako iz te sumračnosti da svjedoči o uzbibanim dušama koje grakću u noć?“ ili „Uputi se u   mračne / saveze riječi.

Autor je pet zbirki poezije. Posljednja je „Uspavanka ispod pepela“.

U zbirci „Murmullo sobre el asfalto“ objavljene su 32 pjesme Lane Derkač. Njezina je poezija svjedočanstvo postojanja onih malih, svakodnevnih radnji kao i onih koje utječu na duh. Prvo kaže: „Planinar sam/ koji ne dopušta da budeš izletište tišine/zato te dozivam/ no ne čujem. Sve što čujem je jeka/ – od jutros si runolist.“ Ali, također se zbratimljuje s Davorom (autorom pjesme Noćni Isus) kad u drugoj pjesmi zaključuje: Onda konobar donese zdjelu s juhom/ i uhvati grabilicu. /Zamislim kako tu umjesto njega,/zastaje Isus i dijeli nam toplinu iz zdjele/ ni ne zagrabivši“.

Budući da je Miguelu de Unamunu bio potreban Novi svijet (Argentina, primjerice) da postane poznat u Europi, obratite pozornost na ova dva sjajna pjesnika koji mu se predstavljaju zahvaljujući Željki Lovrenčić.        

Objavljeno u listu „El Adelanto“ iz Salamanke u rubrici „Panóptico“  14. srpnja 2011.


Vukovar 1991

Krvnici prolaze poput zvijeri,
ne daju se zbuniti u svojemu ludilu,
posvuda narušavaju
spokoj onih koji ne traže sukobe
i na hrvatskome vape: „Mi nismo vaši neprijatelji.“

Prolaze milicajci i postrojavaju se galameći,
lažući, udarajući, pucajući
u zajedničke grobnice
(svojim krvavim prstima)
pokapaju raspadajuća tijela nedužnih.

Prolaze đavoli i destiliraju sumpor,
zločinci se umnažaju nasiljem
koje neprestano nanovo počinje jer
se stalno vraćaju oni koji nemaju milosti.

Zaslijepljeni boli i vapajima,
svojim prolaženjem izazivaju smrti.
Prolaze postavljajući ultimatum.
U međuvremenu, uplakano dijete im kaže:
„To će biti vaša kazna.“

(Društvu hrvatskih književnika)

Priredila i prevela: Željka Lovrenčić