Fernando Jerez - Julia Roberts



Pripovijest iz zbirke 
Cuentos seleccionados 
(Izabrane pripovijesti)


Hugu Galleguillosu Inostrozi


Gotovo čitavoga jutra razmišljao sam što me očekuje nakon što otisnem svoj posljednji roman. Sada sam upravo provjerio brojeve na završenim stranicama.

Također sam razmišljao o Juliji Roberts. Jednostavno sam je se sjetio, ne znam zbog čega.

Stavio sam u kovčežić tristo stranica i pošao sređivati uvez. Kasnije, dok sam išao prema izdavačkoj kući, mislio sam da nije dovoljno nositi veliki roman u kovčežiću da bi se dobilo priznanje publike. Čitavo sam vrijeme mislio to isto. Počeo sam osjećati hladnoću. Ne temperaturnu hladnoću već onaj metalni led koji napada tijelo neočekivanom žestinom, koji oduzima kisik što ga čovjek udiše i lažno ubrzava ritam srca. Sigurno me tajnica u izdavačkoj kući neće prepoznati i morat ću joj spomenuti neke podatke o sebi. Nosim svoj životopis tek otisnut u nepredvidivom Canonu C-45. Zamjećivalo se da sam izgubio već previše vremena na dužnosti predsjednika Društva književnika i da je prostor na stranici namijenjenoj popisu mojih djela bio jako skučen. Kad bi se oduzelo razdoblje izvršavanje dužnosti predsjednika Društva, životopis bi mi bio sveden na nekoliko redaka.

Neću spomenuti razdoblje bavljenja politikom kako ne bih odmah na ulazu raspravljao s onima koji su sada prezirali ono što su bili u prošlosti. Namjeravaju smijeniti čak i ovakve poput mene i napraviti im operaciju kože sličnu onoj koju je učinio Michael Jackson. Sa  svoje pak strane, demokracija žudi premazati medom svoje tijelo iz prošlosti i u svojoj okolini pota-knuti uzgoj afričkih mrava. Čovjek ne može napisati životopis a da ne razmisli o svojemu postojanju.

Pokucao sam na vrata izdavačke kuće.    

Žena koja je otvorila, rekla je da je tajnica. Kao što sam pretpostavljao, nije bila ona od prije četiri godine.

Dva je puta upitala za moje ime. Poslije je rekla:

- Oprostite, vi ste prodavač? - Govorila je prijezirno, gledajući u izlazna vrata na čijem se staklu nalazio smiješan natpis: Exit.     

- Donosim roman koji sam napisao, ne znam jesam li zbog te činjenice prodavač.

- Ah! - uzviknula je bez osjećaja i preko razglasa obavijestila ravnatelja.

Bila je crnka s licem punašnim poput manje kugle. Dok je pisala na računalu i svakoga časa griješila, na obrazima su joj se pravile jamice, možda izazvane intimnim smiješkom zbog veselih uspomena. Usne su joj bile dobro oblikovane i jako našminkane. Njezina tamna suknja u boji vina koje je ostalo na dnu čaše, bila je kratka i kad je ponovo sjela, mogao sam dobro vidjeti njezina puna bedra i koljena bez kostiju. Nije bila zgodnija od Doris, moje žene, ali novosti privlače.

- Morate ga pričekati - rekla mi je, i pokretom glave unatrag zabacila je kosu koja je smetala pogledu njezinoga lijevog oka.

Uvijek isto. Treba čekati ravnatelja. Ako te prime onda kad to tražiš, osjete se kao dužnosnici kojima je spuštena razina. Mora ih se čekati i što su čekanja duža, veća je važnost tih krvopija. Romanopisac koji koristi svoje vrijeme ne radeći ništa što bi u registru pragmatičara bilo dostojno vrednovati, skitnica je i niš' koristi. Pripada u istu skupinu kao i svećenici: romanopisac sluša poput ispovjednika grijehe svijeta, a poslije krši tajnu svojega zanimanja i sve objavljuje.

Kao što to s vremena na vrijeme činim, ujutro sam razmišljao o Juliji Roberts i raspoloženje mi se popravilo. Ravnatelj je izašao pozdraviti me i kazati mi da će se sastanak kojemu je pribivao, produžiti. Mogu mu ostaviti roman. Primijetio sam da se na poseban način ophodi sa svojom tajnicom. U ravnateljevim je očima postojala želja, poštovanje i ovisnost o toj ženi. Tajnica je postala ljubazna prema meni, znao sam da su nam simpatije obostrane. Nisam se iznenadio. Šteta, rođen sam u Čileu. Isti prizor simpatije mogao mi se dogoditi s Julijom Roberts u New Yorku.    

Pitanje zemljopisa. Pitanje gdje je legla moja majka i gdje je legla majka moje majke…

- Consuelo je - tako ju je nazvao ravnatelj -, imala bujne grudi. Pomislivši da bi, vezano uz mene, pomalo mogla odigrati ulogu Julije Roberts, pozvao sam je na večernje piće. Četiri sata poslije, našli smo se za jednim stolom, u polumraku.

Da bih započeo razgovor, upitao sam je kome se na svijetu najviše divi.

- Svojemu ravnatelju - odgovorila je oduševljeno. Moja intuicija romanopisca otkrila je da je ona zavodila upravitelja. Nekoliko je trenutaka šutjela procjenjujući moju reakciju i po-tom dodala: - Nisam pročitala niti jednu tvoju knjigu.

- Ja obožavam Juliju Roberts - priznao sam čvrstoga glasa -  Divim joj se jer znam da bi ona mogla promijeniti moju karijeru. Kad bi pristala zatvoriti se samo na sat vremena sa mnom u hotel, čak i manje od sata, kako bi se promijenila moja spisateljska karijera!

Consuelo se bacila unatrag u svojemu stolcu, možda dvojeći u moj zdravi razum. Pokušao sam objasniti na što sam sve mislio.

- Ustavši, pijuckali smo viski sa sokom od ananasa. Promatrali smo se. Ne bi bilo potrebno raditi ono što se misli da rade muškarac i žena kad se nađu sami u hotelskoj sobi. Bilo bi dovoljno ispuniti vrijeme razgovarajući o njezinim filmovima, jako blizu njezinih tužnih, melankoličnih usta koja bih nagnao da se nasmiješe ne narušavajući sklad njezinih širokih i punih usana.

Ona se činila zadovoljnom. Kucnula je svoju čašu o moju. Pomislio sam na ono što mi je u izvjesnoj prigodi rekao jedan Meksikanac iz Coyoacána. „Kad pijemo,“ napomenuo je, „aktiviraju se sva čula osim sluha. Zbog toga se treba kucnuti.“

- Bi li ti smetalo da zatražim još jedan viski sa sokom od ananasa? - upitala je Consuelo.

- Naprotiv, laska mi što isprobavaš moje recepte.

- Nije lako uspjeti u profesiji - šaputala je ona -. Mislim da na to utječe mnoštvo faktora. 

- Ah, naravno! - potvrdio sam -. Morali bi me otkriti paparazzi, odgonetnuti moje i oči Julije Roberts sakrivene iza tamnih stakala naočala.

- Točno, tko ne bi očekivao da mu takav nalet sreće promijeni život? - Consuelo je obznanila razvidnost o kojoj sam ja toliko puta razmišljao. Želio sam je primiti za ruku, ali ona ju je lagano pomicala sve dok je nije udaljila.

- Ne mislim na sreću - objasnio sam - Želim reći da su pravila uspjeha nepravedna. Nije ništa bolje niti u Sjedinjenim Državama, ali kako su tek ovdje pokvareni! Da me vide s Julijom Roberts kako bi samo proučavali moja djela! Kolike strukture i obilježja jednoga izuzetnoga ja bi otkrili u magičnome infra tekstu! Božji odabranik. Tražili bi ono što je zavelo Juliju Roberts, proveli tjedne nastojeći otkriti ime mojega djela koje je izazvalo toliko njezino divljenje. A od svih mojih radova, provjerili bi koji roman publika najviše čita. Je li to pravedno? Do toga trenutka bit ću nepoznat i tebi, i ravnatelju tvoje izdavačke kuće i svim Čileancima.

-Više nisi nepoznat. Sviđa mi se viski sa sokom od ananasa. Ali, želim ti nešto reći - riječi su se u njezinim ustima počele ispreplitati - Julia Roberts je umjetna, sva je operirana. To se zamjećuje dok vodi ljubav ispred zrcala, napravili su novu Juliju.

To me je pogodilo. Nisam znao za te tračeve o glumici.

- U redu je - na sekundu sam se predao i kasnije ispalio -: A Mona Lisu koja se smije slično kao Julia Roberts, nisu isto tako napravili? Nisu li Botticelijeve boginje također napravile umjetnikove ruke?

- Nevjerojatno, tebi su važni samo rezultati - prosvjedovala je ona.

- Naravno, i tebi.

Ujutro, prije nego što sam pošao u izdavačku kuću, pomislio sam da bih se, da sam uspostavio veze s Julijom Roberts, natjecao s nogometašem Zamoranom* koji može šutnuti loptu kroz zrakoprazan prostor jače nego njegovi suigrači. Moja glava funkcionira bolje nego nogometaševa. Pisali bi: to je čileanski književnik pred kojim je pokleknula slavna glumica. Ili još bolje: nadareni čileanski književnik zbog kojega je zvijezda raskinula nekoliko ugovora - sentimentalnih i filmskih. Ne mogu procijeniti koliko bih još čitatelja dodao na svoju listu, koliko bih još pozivnica primio.

Consuelo je bila pripita, ali niti u tome stanju nije dopuštala da je uhvatim barem za prst. Sada joj je kosa bila neuredna, a lice povjerljivije jer je više sličila pripitomljenoj divljoj zvijeri nego ljudskom biću.  Poduprla ga je prstima prepunim prstenja od bižuterije i rekla:

- Ta Julia Roberts je tako mršava da joj kosti neprestano zveckaju poput namještaja koji se raspada.
Branio sam Juliju:

Budući da je, kao što si rekla,  kraj XX. stoljeću, meni je važan rezultat. Zbog nečega je snimila tolike filmove, i nema novina i časopisa u kojima nije njezina slika. Ipak, siguran sam da bi zbog mene odbila desetak ugovora.

- Samo čas - rekla je Consuelo -. I ja se mogu žaliti što nisam bila Spilbergova ili tajnica direktora Foxa. Imam tijelo koje to zaslužuje, a ni lice mi nije obično.

Consuelo se željela narugati mojim razmišljanjima. Napao sam bez milosti:

- Ali, ja sam stručnjak za to da stvari ispadnu naopačke. Misliš li da ne bih mogao utjecati na to da još više cijene Juliju Roberts? Zamisli novine kako pišu: Julia Roberts se udaje za istaknutoga čileanskog intelektualca. Ili filmske kritičare koji kažu: uvijek smo mislili da je Julia Roberts bila nešto više od kosturnice, kao što je Eiffelov toranj nešto više od željezne konstrukcije.

- Postoje milijuni umjetnika i tajnica koji su u istoj situaciji kao i mi - rekla je Consuelo.

- Nemoj uopćavati stvari - zaustavio sam je -. Ja sam tip muškarca kakav se sviđa Juliji Roberts. I nemoj zaboraviti da sam pisac. Ali, na nesreću, sudbine nam se ne podudaraju i to nije pošteno. Od tristo ispitanih osoba, 270 je savršeno prepoznaje i znaju naslove barem pet njezinih filmova. Samo šestero je povezuju s markom traperica, drugih pet sa začinima za ham-burger, a desetak njih izjavljuje da je čulo imena Julia i Roberts odvojeno, i misle da se radi o sestrama. Posljednjih devetero je odgovorilo da je žena o kojoj su ih pitali sadašnja tajna zaručnica princa Charlesa. Ne vjerujem da bi Čileanci nabrojili pet djela Pabla Nerude.

Želio sam poljubiti Consuelo.

-Idem - najavila je - umorna sam od slušanja ove histerične trakavice.

- Čekaj - prizvao sam je na ulici gdje smo bili izloženi hladnoći - Žao mi je što mi auto nije u dobrom stanju. Možeš uzeti taksi i pomoći mi tako da svojemu ravnatelju kažeš da pozorno pročita moj roman. Možda će me jednoga dana i Julia Roberts upoznati.

Slijedećeg dana Consuelo me je nazvala.

- Nećemo objaviti tvoj roman jer smo u razdoblju planiranja aktivnosti.

Godinama sam učestalo išao u izdavačku kuću, a zadnji put nisu se ispričali planiranjem aktivnosti svoje institucije. Govorili su samo o rekonstrukciji. Uvijek sam se vraćao kući s rukopisom pod rukom bojeći se da će se, ako ga ostavim, izgubiti u vrtlogu modernizacija.

Poslije je Consuelo dodala:

- Ravnatelj je priglup. Ljubomoran je jer sam izašla s tobom. Rekao mi je: „Naravno, ja sam nitko i ništa, radije izlaziš s književnicima,“ i bacio je roman u koš za smeće.     

---
* Iván Zamorano (1967.) - bivši čileanski nogometaš čiji je nadimak Bam-Bam. Smatra ga se najboljim nogometašem u povijesti nogometa te zemlje. (op. prev). 



---

Fernando Jerez (1937.) pripada skupini čileanskih književnika nazvanoj „Los novísimos“ (Najnoviji). Bio je stipendist Zaklade Luis Alberto Heiremans i polazio predavanja koja je o romanu držao istaknuti romanopisac Manuel Rojas. U nekim svojim djelima opisuje previranja u Čileu nakon 1970. godine. Nekoliko godina Fernando Jerez je bio u „auto-izgnanstvu“ u svojoj zemlji jer se povukao iz književnog života i prestao zalaziti na mjesta na koja idu književnici. Kad se ponovo pojavio 1983., prijatelji su ga prihvatili kao povratnika iz izgnanstva.

Bio je glavni urednik časopisa Objetivos (Ciljevi). Sa sedamnaest godina objavio je djelo El bachiller extraño (Čudni gimnazijalac), a za djela Los sueños quedan atrás (Snovi ostaju iza nas, 1960.) i Así son las cosas (Tako stoje stvari, 1975.) primio je izvrsne kritike. Roman El miedo es un negocio (Strah je posao, 1973.) prodan je u 30 000 primjeraka i ponovo je izdan u Argentini i Njemačkoj, a Un día con Su Excelencia (Jedan dan s Njegovom Ekscelencijom, 1986.) doživio je tri izdanja u Čileu i jedno u Španjolskoj. Objavio je i zbirku pripovijedaka Adiós Doris (Zbogom Doris, 2000.) za koju je dobio Nagradu grada Santiaga te romane El himno nacional (Nacionalna himna, 2001.) i Temprano despunta el día (Rano dan sviće, 2003).

Nekoliko je godina usporedo radio u banci i bio pisac. Od 1996.-1997. bio je kolumnist lista Las últimas noticias (Posljednje vijesti), više puta predsjednik Društva čileanskih književnika. Godine 1992. bio je glavni organizator međunarodnog susreta književnika „Sastanimo se u Čileu“. Sudjelovao je na raznim književnim susretima u zemlji i inozemstvu. Primio je mnoge književne nagrade te one za obranu slobode i demokracije. Djela su mu prevedena na engleski, njemački, talijanski, francuski, nizozemski i bugarski jezik.


Izabrala, prevela sa španjolskoga i bilješke napisala Željka Lovrenčić